Mjesto gdje knjige postaju život...

Bismo li se danas usudili krijumčariti knjige? – Uz Dan krijumčara knjiga

Bismo li se danas usudili krijumčariti knjige? – Uz Dan krijumčara knjiga

Nedavno vas je, dok ste ispijajući šalicu kave besciljno lutali internetskim bespućima, u oko mogao ubosti članak o krijumčarenju knjiga u Hrvatskoj. Imaginarni mladić iz teksta nije se zadovoljio knjigama skrivenim u vlastitom domu pa se po dodatnu količinu tog opasnog i škodljivog materijala zaputio preko granice. I, srećom, uhvaćen je, a narod je tim činom spašen od novog pokušaja udara na letargičnost i uljuljkanost u mek i udoban ogrtač neznanja.

Krhko je znanje, ustvrdio je Dobriša Cesarić. I bio je u pravu. Krhko je, krhkije čak i od lista papira na kojem je zapisano. Krhkije i od hardvera naših računala ili njihova softvera. Krhko je, zapravo, koliko je krhak onaj tko to znanje u sebi nosi.

No osim po svojoj krhkosti, znanje je poznato i po svojoj snazi. Jasno, ta najsnažnije su stvari ujedno i najlomljivije, a snazi što je znanje ima francuski je filozof Michel Foucault posvetio cijelu knjigu. Znanje je moć, uzviknuo je još u naslovu i nastavio u revijalnom tonu. Znanje je moć?, zapitat će se mnogi koji su se na članak o krijumčaru knjiga samo slatko nasmijali. Kakva besmislica. Ta kome bi takva luda zamisao uopće pala na pamet? Krijumčariti knjige.

Ali jednom, ne tako davno, ruski je car Aleksandar Drugi prepoznao važnost znanja i snagu riječi skrivenih među koricama knjiga. Rusko je Carstvo, ipak, te 1863. godine bilo jedna od svjetskih velesila i, kao takvo, nije si moglo dopustiti blaženstvo ignoriranja nečeg tako važnog kao što je pisana riječ. Naravno, car knjige nije iskoristio kako bi iz njih nešto i sam naučio i oplemenio svoje (zasigurno široko) znanje već kako bi jednom narodu pristup tom istom znanju onemogućio. Ili, kako je zasigurno smatrao, njihovu žeđ za znanjem usmjeri ka pravom izvoru.

Naime, nakon poljsko-litvanskog ustanka uvidio je car kako se dobre podanike ne odgaja već oblikuje iz postojeće mase. Stoga je Litvance odlučio potpuno otuđiti od njihovih povijesnih korijena, zabraniti im vjeroispovijest, kulturne običaje, jezik pa čak i pismo. Premda poznata zabrana tiskanja u Litvi nije nikada nigdje zapisana i ne postoji kao službeni dokument, s najvećom je pomnjivošću provođena od 1864. do 1904. godine.

Je li ta revnost ruskih vlasti bila i jednako učinkovita? Ni blizu. Jer gdje postoji volja, postoji i način, a Litavci se svog jezika i pisma nisu namjeravali tako lako odreći. Iako je 1864. godine tiskanje knjiga na latiničnom pismu postalo kazneno djelo, a godinu potom zabranjeno je i tiskanje knjiga, pa i početnica za prvašiće, na latiničnom pismu i litavskom jeziku, duh nije bilo tako lako slomiti. Litavci su očuvanje uporabe nacionalnog jezika i latiničnog pisma vidjeli kao posljednju točku obrane pred nahrupljujućom rusifikacijom što se odvijala u svim Rusiji nesklonim dijelovima Carstva. Zaštitu tih utvrda bili su spremni platiti životima.

Što su Litavci zapravo učinili? Oštro su se usprotivili nametnutoj im zabrani. No nije sve ostalo samo na podignutim šakama i ljutitim uzvicima. Na zabranu su se odlučili oglušiti, a latinicom otisnute knjige na litavskom jeziku uvozili su iz takozvane Male Litve (tadašnjeg prostora Istočne Prusije) pa čak i iz Sjedinjenih Američkih Država. Za razliku od momka s početka ove priče, oni su zaista postojali, na krijumčarenje ih je natjerala potreba i bili su stvarni krijumčari knjiga.

Lako je, naravno, krijumčariti knjige, ta kakva bi se kazna za to nekome mogla odrediti? Novčana, kazna protjerivanja iz zemlje, deportacija u Sibir pa čak i strijeljanje na licu mjesta, prilikom pokušaja prelaska granice. Tu su kaznu, među ostalima, platili i litavski biskup Matiejus Valančius, pet njegovih kolega svećenika i dva krijumčara koji su, pod okriljem Crkve, knjige tiskali i distribuirali diljem zemlje.

Nije to bio samo crkveni interes, želja za očuvanjem vlastitog jezika i prava na vlastito pismo postala je nacionalni interes i učinila ono što i jest svrha jezika, ujedinila je njegove govornike. Prije samog ukinuća zabrane godišnje je u Litvu krijumčareno između trideset i četrdeset tisuća knjiga. Pretpostavlja se kako je trećina knjiga završila u rukama vlastodržaca, no količina prokrijumčarenih knjiga Rusima je dokazala svu uzaludnost njihove borbe te je zabrana napokon i ukinuta 1904. godine.

Tako su Litavci spasili svoj jezik, vjerojatno i svoj nacionalni identitet, a koliku važnost tome pridaju i danas svjedoče brojni spomenici, ulice i muzeji posvećeni ovim neobičnim krijumčarima. Krijumčari knjiga postali su jedan od simbola litavskog otpora ruskoj vlasti te se danas, na obljetnicu rođenja jednog od pionira knjižnog krijumčarenja, Jurgisa Bielinisa u Litvi obilježava Dan krijumčara knjiga.

            Zašto su ti ljudi spremno dali svoje živote i bismo li isto učinili danas? Književnost i jezik nekoć su se shvaćali mnogo ozbiljnije, a pisana je riječ imala kudikamo veću težinu. Ljudi su nekad davno imali ideale i težili k njihovu ostvarenju. Nisu ih, kao danas, zakapali negdje duboko u podrume i skrivali od pogleda, čak i svojih najbližih. Jer, biti drugačiji znači isticati se i izložiti riziku. Možda ne strijeljanja, ali neprihvaćanja. Ono danas može predstavljati i goru sudbinu od sigurne smrti.

A jezik i knjige? Danas su manje bitni. Uostalom, tko nam može zabraniti čitanje ili korištenje nečega kada je sve dostupno, sve je na mreži, od tražene informacije dijeli nas tek nekoliko sekundi. I prava riječ. Što će biti kada tu riječ više ne budemo poznavali? Ili kada se to naše virtualno carstvo uruši? O tome ćemo misliti kada i ako do toga dođe. Možda nas takvo što navede da se otrgnemo ljuljuškajućem simulakrumu u koji smo pretvorili svoje stvarnosti i posegnemo za onim podrumskim knjigama s početka priče. Njihovim posredstvom, možda, još jednom izbrišemo izvanjske i unutarnje, ali svakako imaginarne, granice.