Mjesto gdje knjige postaju život...

Intervju s Janom Nemecom : “Čitatelj je smisao romana i književnosti”

Intervju s Janom Nemecom : “Čitatelj je smisao romana i književnosti”

Rijetke su, zapravo vrlo rijetke, knjige napisane s tolikom jednostavnošću, gotovo zaigranošću, koje u sebi kriju ne samo jednu, već cijelu lepezu skrivenih poruka. Kao čitatelj ih, stranicu za stranicom, otkrivate i bilježite kako biste jednom, dođete li u priliku, o njima porazgovarali s njihovim autorom.

Povijest svjetlosti nije samo knjiga ispisana zrakom svjetlosti, već i tekst isprepleten mnogim, naizgled tako općim, a opet tako jedinstvenim, gotovo osobnim mjestima. Autor romana, mladi češki pisac Jan Nemec, prošlog se utorka zagrebačkoj publici predstavio u kafiću U Dvorištu, kao drugi ovogodišnji gost festivala Europea. Prije samog događaja, s autorom sam razgovarala o najzanimljivijim mjestima unutar knjige, kao i o svim onim načinima na koje se ta mjesta prelijevaju u izvanjski svijet i čine knjigu onime što će zasigurno postati-bezvremenskim klasikom.

 

Povijest svjetlosti Vaš je prvi roman, objavljen nakon knjige poezije i zbirke kratkih priča. Je li pisanje tako obimnog romana bilo veliki skok u Vašoj karijeri nakon tako kratkih književnih formi ili na to gledate kao na prirodan korak naprijed u umjetničkom razvoju?

Mislim da je to bio vrlo prirodan proces. S pisanjem poezije započeo sam u tinejdžerskim godinama. Mnogo se emocija tada stvaralo u meni, mnogo je moje osobnosti u njima. Na neki je način lakše napisati pjesmu, to je posve kratka forma i možete je oblikovati čak i u autobusu ili tramvaju

Počeo sam s poezijom, ali shvatio sam da za razumijevanje  priče ili duha nekog vremena, ona nije dovoljna. Stoga sam prešao na pisanje kratkih priča. No ovaj je roman bio moj prvi i, kao takav, vrlo izazovan jer nikad nisam napisao tako opsežno i složeno djelo. Nisam bio siguran ni hoću li u tome uspjeti. Osim istraživanja i obimnosti teme, i sam je oblik bio izazovan.

Povijest svjetlosti fiktivna je biografija fotografa Františeka Drtikola, no u njoj, istovremeno, naglasak stavljate na svjetlost, načine njena postanka, oblike i uloge u ljudskim životima. Pitanje se stoga nameće samo od sebe; tko je, ili što, zapravo glavna tema ovog romana?

To, naravno, ovisi o čitatelju. Nadam se, zapravo mislim, da je svaki dobar roman višedimenzionalan i kao takav stoji kao ponuda čitatelju. Ovaj se roman može čitati kao biografija Františeka Drtikola, jednog određenog čovjeka, ali htio sam čitateljima ponuditi i jednu širu dimenziju. Iskreno govoreći, pišući roman postajao sam sve zainteresiraniji za tu širu perspektivu.

Mislim da je František Drtikol bio posebna osoba, njegova je sudbina zanimljiva, bio je predvodnik na polju fotografije i začetnik istočnjačkih religija u Češkoj.  No istovremeno njegov je život samo jedan primjer opće čovječje potrage za svjetlom i apsolutom. Nadam se da ga je moguće čitati i kao biografski roamn, ali i kao arhetipsku priču.

U završnoj bilješci u knjizi, kao i u razgovoru nakon osvajanja Nagrade Europske unije za književnost ističete kako su, unatoč Vašem opsežnom istraživanju, neki komadići Drtikolova života za Vas ostali neotkriveni. Jesu li te povijesne praznine mjesta u kojima nastaje književnost?

Upravo tako. Ova je knjiga spoj, mješavina činjenica, mojih tumačenja činjenica i fikcije. Naravno, moj je princip bio da ne mijenjam ništa što mogu dokazati, čemu mogu pratiti trag u arhivima, no istovremeno postoje mnogi prazni prostori u Drtikolovu životu koji vjerojatno nikada neće biti ispunjeni.

Dakle, to je bila moja prilika, da ih ispunim fikcijom. Svaki put kad pišete o nečemu što se stvarno dogodilo ili o osobi koja je stvarno živjela, zaranjate u stvarnost i ona vas, na neki način, nadvladava. Želite li napisati dobar roman, morate smanjiti upliv stvarnosti jer ne pišete esej o fotografiji ili studiju kulture. Morate se osloboditi i, sa svješću da stvarate roman, prije svega posvetiti književnosti.

U Povijesti svjetlosti koristite vrlo zanimljivu pripovjedačku perspektivu; glavnom se protagonistu obraćate u drugom licu. Kako ste se odlučili na du formu i što ona predstavlja?

Roman sam počeo pisati u prvom licu, potom sam se prebacio u treće, ali nisam bio zadovoljan tim rješenjima. Ovaj je roman, u svojoj strukturi, po mom mišljenju vrlo tradicionalan jer kronološki prati glavnog lika od djetinjstva pa sve do starosti. Istodobno, i kao pisac i kao čitatelj volim eksperimentirati formom i bilo je, stoga, nužno da se zabavim pišući, dodam neke formalne izazove, nešto neobično.

Pisanje u du formi doživio sam kao neku vrstu igru s čitateljem. Netko se od samog početka obraća Drtikolu, netko s njim razgovara, a vi ne znate tko je to. Istovremeno, taj se netko obraća i vama kao čitatelju jer vi, čitajući, preuzimate perspektivu glavnog junaka.

Htio sam si priuštiti malo dodatne zabave pišući, istovremeno dodatno povezujući čitatelja s Drtikolom. Usto, vjerujem da je ova pripovjedačka perspektiva vrlo živopisna jer funkcionira kao oblik dijaloga, a on je življi od puke naracije. Netko vam se, dok čitate, neprestano obraća i time se osjećate prisutnijima.

Na samom svršetku romana, Drtikol iščitava istočnjačke tekstove i također doživljava obraćanje nepoznatog entiteta. Taj entitet na njegovo pitanje „Tko si ti?“ odgovara sa „Ja sam ti“. Jesu li taj trenutak u knjizi i narativna forma nekako povezani?

Naravno da jesu. Idealno stanje za mene, kao pisca, jest da čitatelj shvati kako je taj entitet koji s njim cijelo vrijeme razgovara Drtikolovo unutarnje ja. No ako ga i propustite, nema veze. Mislim da roman može funkcionirati i bez tog saznanja. Ono, naposljetku, ovisi i o osobnoj filozofiji pa i čitateljevoj religijskoj pozadini.

            Na nekoliko se mjesta u romanu referirate na pitanje sudbine, najčešće pitajući se tko zapravo kontrolira koga. Znamo da nije tako, no često smo skloni misliti kako čovjek kontrolira prirodu, a ne obratno. Budući da smo mi toliko usmjereni prema kontroli, ovladavanju vlastitim životom i nadvladavanju tuđih života, pa i prirodnog tijeka stvari, trebaju li nas čuditi prirodne katastrofe poput rudarske koju opisujete u knjizi?

 

Ja, naravno, nemam odgovor na to pitanje. Kada bih ga imao, bio bih prva osoba koja ga može ponuditi. Ali iz Drtikolove perspektive, radije no svoje vlastite, mislim da je naposljetku otkrio da je sve već napisano, sve je već dizajnirano i mi samo prolazimo kroz to, za nas unaprijed pripremljeno, polje. Iz naše se perspektive, dok postojimo u sadašnjosti, čini da prošlost i budućnost postoje. Ali možda je to samo perspektiva ljudskog uma, možda ništa osim sadašnjosti niti ne postoji. No takvo je poimanje vrlo teško shvatljivo ljudskom razumu. Drtikol je do njega došao duhovnim praksama, mudrošću meditacije, a tako stvorena stajališta bitno su različita od onih uobičajenijih.

Čini se kako je i fotografija povezana s pitanjem sudbine. Tvrdite kako svi želimo ostati za vječnost. Jesmo li toliko skloni sve fotografirati jer mislimo kako ćemo uz njenu pomoć nadvladati jednog od svojih najvećih neprijatelja, vrijeme?

Svakako, u tome leži jedan dio privlačnosti fotografije, njene čarolije. Istovremeno, ako govorimo o Drtikolu, on je bio vrlo neobičan, gotovo paradoksalan fotograf. Koliko sam shvatio, njegov je cilj bio snimati fotografije unutarnjih stanja, a ne vanjskih osobina što je paradoksalno. Fotografija nastaje putem fotografskog aparata, leće uvijek usmjerene prema vanjskom svijetu.

Promotrite li evoluciju njegovog fotografskog rada, uočit ćete kako postupno tone u imaginaciju, u unutarnji svijet. Dakle, to što fotografija nadilazi vrijeme samo je jedna od njenih čarolija. Ipak, mislim da Drtikol najveću čaroliju vidi u mogućnosti razmjene, prikazivanja unutarnjeg čovjekovog svijeta posredstvom fotografije. To se jasno odražava u fazi u kojoj je izrezivao kartonske figure, postavljao ih između stakala i, igrajući se svjetlom, pokušao uhvatiti nešto unutarnje. Naravno, fotografija nije najprikladniji medij za to, književnost jest..

Na fotografiju se, također, referirate kao na sluškinju čovječanstva. Je li to drugi razlog njene današnje popularnosti? Drugi umjetnički oblici u središte postavljaju svog autora, čiji izraz uvijek pokušavamo razumjeti. U fotografiji je, bar danas, bitniji model.

Nisam posve siguran u to. Mnogi su fotografi iz druge polovice prošlog stoljeća bili zvijezde poput onih ispred svojih objektiva. No da, istina je da se kao fotograf možete vrlo lako sakriti otraga, postati nevidljivi.

Mislim da su mnogi ljudi posve nezainteresirani i za autora knjige i mislim da je to sasvim u redu. Knjiga bi trebala funkcionirati kao tekst, kao roman, i autor tu nije toliko važan. Ne više. Kao autor, važan sam dok pišem, ali bio bih zadovoljan i kada bi ova knjiga mogla živjeti posve samostalno i kada ne bih morao biti ovdje jer ipak mi je najbitnije pisati. U trenutku kada rukopis pošaljete izdavaču, on prestaje biti dio mene, to više nisam ja. Ali neki ljudi knjigu neprestano pokušavaju povezati s vama.

Smeta li Vam to?

Ne smeta jer, istovremeno, na taj se način stvara kontakt s ljudima. Dok pišete, sami ste, a kada predstavljate knjigu mnogo je ljudi oko vas i to je popriličan šok. Ali pozitivan šok.

Općenito, filozofski govoreći, mislim da su tekst i osobnost dvije različite stvari. Stoga bi bilo idealno kada bi ova knjiga uspjela samostalno, neovisno o meni.

Nisam posesivan oko svojih tekstova i mislim da je to prirodno. Teško je misliti da bi u stvarnosti moje čitanje moglo biti jedino ispravno. Dok nešto pišete, tome postavljate svrhu, ali čitanje je uvijek proces komunikacije. S jedne je strane autor, a s druge čitatelj.

Pitanje je čitate li istu knjigu jednako i pri drugom, trećem ili petom čitanju. Naravno da ne jer ste se i vi promijenili. Dakle, čitatelj je smisao romana, književnosti jer ona je tu zbog njega. Ja se, kao autor, zabavljam, ali nisam opsjednut kontrolom.

Vratimo se fotografiji kao sluškinji zbilje. Danas na fotografiju češće gledamo kao na medij nego kao na oblik umjetnosti. I možemo je promatrati kao instant oblik prenošenja poruke. Je li fotografija danas tako popularna jer smo naviknuti na instant rješenja u svakodnevnom životu? Je li fotografija jedan od uzroka ili posljedica te promjene?

Ne mogu odlučiti, zasigurno je dio evolucije od usmene i kulture riječi do vizualne kulture.  No mislim da smo trenutno u stanju prezasićenosti fotografijama, prezasićenosti pričama. I mislim da je to vrlo zanimljivo jer su priče dobar način za razumijevanje života. To je oduvijek i bila funkcija romana i književnosti.

No moj je dojam da nas danas okružuje toliko priča, svaka reklama, svaki oglas, svaka tv-serija, sve su to priče vrlo slične strukture i nekako sam sumnjičav. Čini mi se da priče više ne pomažu razumjeti svijet već ga prekrivaju novim slojem i svi ga, posredstvom priča, konzumiramo u ogromnim količinama.

Odmak od stvarnosti ipak je još uvijek isti. Sa fotografijama zapravo dolazi do krize reprezentacije jer toliko je slika, toliko znakova. Mislim da je izazov za današnjeg pisca probiti se kroz te  vrlo lako oblikovane priče, ili slike, ako se radi o fotografu, i pribaviti  komadić autentičnosti, komadić realnosti za svoja djela. Ali to nije lako.

Kada spominjemo književnost i fotografiju, u romanu tvrdite kako su ta dva oblika umjetnosti, baš kao i glazba, nastali kao oblici zabave i potom evoluirali u umjetnost. Vraćaju li se one danas u svoj prvobitni oblik, promatramo li ih danas opet više kao oblike zabave nego što smo to činili prije nekoliko desetaka godina?

Mislim da danas u svemu možemo pronaći i natruhe umjetnosti i natruhe zabave. Naravno, u svakom od tih oblika postoji segment čiste zabave, ali najčešće se ipak radi o kombinacijama. S druge strane, neki ljudi u umjetničkim školama vjeruju u čistu umjetnost što je također u redu. Sve je u redu.

No ipak često moramo raditi kompromoise. Ljudi imaju dojam da su umjetnost i zabava u opreci, ali u stvarnosti ponekad stoje jedna uz drugu i funkcioniraju jednako. Da, umjetnost i zabava mogu funkcionirati zajedno, ali ne tako da ih pomiješate već da se jedne večeri knjigom ili fotografijom zabavite, a druge ih večeri promatrate kao umjetnički oblik.

To, naravno, implicira da ih je na neki način potrebno odvojiti jednu od druge. Mislim da problem nije u tome što književnost i fotografija posjeduju i umjetnički i zabavni karakter već u tome što ponekad ne znate što je što. Netko vam umjetnost prezentira kao zabavu, a s druge vam se strane nešto nameće kao umjetnost. Taj bi problem kritičko razmišljanje možda moglo riješiti. Općenito gledajući, to je problem izvrnutih vrijednosti.

U romanu ističete i kako umjetnost nije utrka. Jesu li današnji umjetnici to zaboravili?

Mislim da jesu, ali na to ih, u određenoj mjeri, prisiljava okolina. Ja sam, primjerice, studirao dramaturgiju, imao sam tada 20 ili 21 godinu i osnovna zadaća tog studija bila je oblikovati moju osobnost. I osobnost mojih kolega, naravno. Stalno su nam govorili kako je važno imati osobnost, razviti vlastito mišljenje i neprestano biti vidljiv. To je vrlo teško jer je kompetitivnost, čak i u umjetnosti, vrlo snažno izražena, a prostor na vrhu prilično je skučen.

Ali uvijek možete stvoriti vlastiti unutarnji prostor i nastojati ga očuvati od ovih vanjskih utjecaja. To nije lako, ali je moguće.

U Povijesti svjetlosti se, osim fotografijom, bavite i religijom. Na jednom mjestu kažete kako je svaki čovjek prorok sam za sebe, a svi su drugi proroci lažni. Možete li onda, i iz Vaše, religiološke, ali i Drtikolove perspektive, reći nešto o smislu religije?

Značenje te rečenice zasigurno ne ide prema individualizaciji, ne govori da ste ovdje zbog sebe i da morate, što je danas vrlo popularna fraza, vjerovati u sebe. Smisao je misticizma da, u nekom trenutku svoje unutarnje religijske evolucije, spoznate da shvaćanje dogme ili onoga što vam govori vaš svećenik nije toliko važno. Jedini test stvarnosti je vaše osobno iskustvo.

Potreba za iskustvenim centralni je argument svakog misticizma jer samo vam iskustvo može promijeniti život. Vrlo je teško promijeniti život samo na temelju nečijih savjeta, potrebu za promjenom morate doživjeti i iskusiti što nije uvijek lako. Ali u Drtikolovu životu je javljanje te potrebe za promjenom bilo prijelomni trenutak

S druge strane, u jednom trenutku tvrdite kako, ma koliko pokušavali, ne možemo usporediti Krista i Budu. Je li to doista tako, trebamo li uspoređivati religije ili bismo svaku od njih trebali promatrati zasebno

Moji su profesori, na studiju religiologije, ustrajali na tome da ne postoji univerzalno u religiji. Tezu da sve religije imaju zajedničku bazu smatrali su naivnom. Nisam siguran u to, mislim da se religije poprilično razlikuju na razini dogme i rituala, to je i razlog neprestanih religijskih sukoba.

No obratimo li pozornost na unutarnje iskustvo i misticizam, steći ćemo drugačiju sliku. Dakle, nije lako razumjeti ovo pitanje ni dati jednoznačan odgovor, no moje je mišljenje kako na određenoj razini možemo vrlo lako sintetizirati religije. Do te razine, dakako, nije lako doći.

Govorimo li o Drtikolu, on je u svojim prosvijećenim godinama postao vrlo eklektičan. Da, bio je budist, ali svojim je učenicima nudio i djela srednjovjekovnog kršćanskog misticizma. Za njega su, dakle, religije imale nešto zajedničko

Za kraj, vratimo se Drtikolu koji je, osim potrage za svjetlom, vječno tragao za ljubavlju. Zanimljiv je njegov ambivalentan odnos prema ženama. Dok je ono izvanjsko razumio savršeno, unutarnje nije mogao shvatiti. Kroz knjigu govori o dvjema vrstama žena i dvjema vrstama ljubavi. Mislite li da je ta razdjelnica koju je povukao, kako između unutarnjeg i vanjskog, tako i između osjećajne i erotične žene, razlog njegove ljubavne nesreće

Njegov je odnos prema ženama bio vrlo složen. Bio je to odnos umjetnika koji se divi ženama, njihovim tijelima, nekoga tko se izražava kroz žensko tijelo, ali svakodnevni je život mnogo drugačiji i nema veze sa onim što se događa u fotografskom studiju.

To je bio osnovni problem jer Drtikol je svoje iskustvo iz studija i umjetnosti općenito prenosio u svakodnevni život. mislim da nije htio oženiti pravu ženu već svojevrsnu vilu, muzu. Dakle, tijekom života borio se sa ženama, ali one su istodobno bile i njegova glavna umjetnička tema.

No zanimljivo je i to  da su predratne i međuratne  žene bile pomalo različite, u umjetnosti kao i u društvenom smislu. Za Drtikola, dijete art nuveaua, bio je to veliki izazov jer se, nakon Prvog svjetskog rata, pojavio novi tip žene. Možda je to slično kao i danas kada nailazimo na mnoga pitanja borbe i nerazumijevanja među spolovima i kada pokušavamo shvatiti, kako sebe, tako i sve druge vrste identiteta.

 

foto: Anna Nadvornikova