Mjesto gdje knjige postaju život...

Intervju s Kristianom Bang Fossom “Umjetnost treba promatrati tek kao način razmišljanja”

Intervju s Kristianom Bang Fossom “Umjetnost treba promatrati tek kao način razmišljanja”

Danska, domovina generacijama omiljenih Lego kocaka, zemlja je blagostanja i pravi raj na zemlji. Danci već godinama drže titulu najsretnijeg naroda, a da je biti sretan njihov nacionalni sport, pokazuje i nedavna pojava hyggea, formule za sreću čiju recepturu upravo iskušava cijeli svijet.

No dansko društvo ima i naličje o kojem se nerado i rijetko, šaptom, govori. O tom naličju u svojoj trećoj, Nagradom Europske unije za knjižvnost ovjenčanoj, knjizi Smrt vozi Audi piše danski književnik Kristian Bang Foss. Pročitate li knjigu, mogli biste shvatiti u kolikoj su mjeri danski i hrvatski narod, ogromnim razlikama unatoč, slični, a prvi gost proljetnog izdanja Europee U dvorištu bio je i vrlo ugodan sugovornik u razgovoru o mnogim drugim temama što ih ova knjiga otvara.

 

Prije početka književne karijere, kratko ste studirali matematiku i fiziku. Znamo da su mnogi pisci bili i genijalni prirodnjaci. Često ustrajemo na razdjelnici između prirodnih i humanističkih znanosti, no postoji li ipak neka tajna veza između riječi i brojeva?

Da, matematiku i fiziku studirao sam godinu dana, položio jedan ili dva ispita i tada sam odsutao, nisam imao disciplinu potrebnu za studiranje na sveučilištu. Naravno, i za pisanje je potrebna disciplina, ali jedna sasvim drugačija vrsta. A i trebalo mi je nekoliko godina da napišem nešto vrijedno objavljivanja.

Iako na nju ne gledamo tako, i matematika je zapravo tek jezik, samo druga vrsta jezika. Dakle, veza svakako postoji jer jezik je nešto čime možeš opisati svijet. Znanstvenici svijet opisuju matematikom, a umjetnici to čine jezikom. Mislim da u tome leži veza riječi i brojeva iako je mi prečesto ne vidimo jer mnogi misle da su loši u matematici pa joj i ne daju pravu priliku. A možda je nešto pogrešno u načinu na koji učimo matematiku.

Vaš je roman Smrt vozi Audi nagrađen Nagradom Europske unije za književnost. Bio je to vaš treći roman i sada, nekoliko godina nakon osvajanja nagrade, možete li usporediti odjek što ga je taj roman imao u, kako danskoj tako i europskoj, javnosti, s prvim dvama romanima?

Nagrada Europske unije za književnost svakako mi je pomogla, ali kad sam je primio, prava za roman već su bila prodana nekim velikim tržištima, primjerice njemačkom. Vjerujem kako je taj trenutak prodaje prava za objavu romana u Njemačkoj, zapravo bio trenutak velikog proboja romana na europsko tržište.  Ne znam zašto su se Nijemci toliko zainteresirali, mislim da je to zbog naslova u kojem smrt vozi upravo Audi. Često sam se s nakladnikom i agentom šalio kako bih trebao napisati i, primjerice, Smrt vozi Toyotu ili Smrt vozi Volvo kako bih roman lakše plasirao na drugim velikim tržištima. Šalu na stranu, nagrada je došla nakon tog velikog uspjeha, a mislim da je ona ipak prvenstveno namijenjena autorima koji nisu doživjeli proboj na međunarodnu scenu.

Pišući danas, osjećate li nagradu kao teret? Strahujete li da slijedeći romani neće biti jednak dobri ili Vam, upravo suprotno, nagrada daje polet za pisanje?

I prije Nagrade Europske unije za književnost osvajao sam neke važne danske nagrade pa mi s te strane ova nagrada nipošto nije teret, a i mislim da ona u Danskoj nema isti značaj kao u ostatku Europe. Naravno, zahvalan sam što sam njome nagrađen, ali na to ne mislim često. Ipak, nakon što sam napisao Smrt vozi Audi imao sam velikih problema s pisanjem. No mislim da to ima manje veze sa strahom, a više s promjenama u mom osobnom životu. U međuvremenu sam se oženio i dobio dvoje djece pa mi je teško odvojiti vrijeme za pisanje. Nekoć bih ustao, malo čitao i potom pisao, a sada moram biti discipliniraniji što i nije lako sjetimo li se mojeg kratkotrajnog studiranja matematike. Usto sam prolazio i kroz umjetničku krizu. Započeo bih knjigu i potom je, smatrajući je nezanimljivom, odbacio. Sada imam tri rukopisa i ne mogu odlučiti koji želim dovršiti. Katkad se pitam i želim li više biti pisac. Ta je sumnja oduvijek dio moga stvaralaštva, ali posljednjih se nekoliko godina intenzivirala.

Zašto smrt vozi upravo Audi?

Vjerujem da je i to simbol. S jedne strane, to je samo automobil, ali ujedno je i simbol moći jer Audi je automobil mnogih državnika. S druge strane, Audi je vrlo popularan među kopenhaškim kriminalcima. Iz nekog razloga ne žele Mercedese već biraju Audije. Također, naiđete li na automobil koji bezumno juri njemačkim autocestama, najčešće je to crni Audi i oduvijek sam se pitao zašto je tome tako. U knjizi sam spomenuo čovjeka imena Stein Bagger. On je danski simbol financijske krize jer je, zapravo, bio varalica. Bio je naizgled uspješan poslovni čovjek, no kad je kriza buknula saznali smo kako je zapravo cijela njegova priča bila lažna. Naravno, zbog toga je zatvoren, ali prije uhićenja otputio se na vožnju automobilom sa istoka na zapad Sjedinjenih Američkih država. Naš pripovjedač Asger razmišlja o toj vožnji i pita se zašto je Stein Bagger otišao na to putovanje.  Za to putovanje kroz Ameriku i on je, naravno, odabrao crni Audi. Postoji veza između smrti i svih tih različitih brandova u knjizi. Nisam posve siguran na čemu ona počiva, ali neprestano je iskakala dok sam pisao i nisam je mogao ignorirati. Činilo se očitim da će smrt voziti Audi.

Ono što je zanimljivo jest da Vi, za razliku od mnogih drugih autora, ne skrivate svršetak svoga romana. Ističući kako protagonisti priče voze Volkswagen, a smrt iz naslova vozi Audi često i sami kažete kako je svršetak vrlo očit. Zašto ste se na to odlučili? Ne brine li Vas gubitak interesa kod čitatelja?

Nipošto. Osobno, nikada me nije bilo briga hoće li mi netko otkriti kraj, nisam mario znam li, primjerice, svršetak filma prije nego li ga pogledam. Smatram da je teško razumjeti ljude koji toliko brinu o svršetku. S druge strane, mislim da je, pročitate li makar i prvih dvadesetak stranica, vrlo očito da je ovo knjiga o umirućem čovjeku. Usto, na jednom sam danskom književnom festivalu intervjuirao jednog američkog pisca i on je bio vrlo jasan oko neotkrivanja svršetka svoje knjige. Bilo mi je teško razgovarati s njim zbog tog neprestanog straha da ćemo otkriti previše. Ako o nečemu želite razgovarati, morate prihvatiti da ćete ljudima koji ne žele znati svršetak knjigu pomalo i pokvariti. Uostalom, kroz cijelu sam se knjigu trudio istaknuti kako je put ipak važniji od cilja pa onda njegovo otkrivanje i ne smatram prevelikim grijehom.

Vaša knjiga je također i svojevrsn kritika danskog društva. Kako život u Danskoj danas?

Danska je dobro mjesto za roditi se, mislim da ste sretni rodite li se u Danskoj jer ste vrlo privilegirani. Ali postoji i ta ideja da dansko društvo nije klasno, a zapravo jest. Ljudi s društvenog dna najčešće nisu prisutni u medijima i samim ih time nema niti u našem konceptu danskog društva. Premda imamo taj odličan sustav društvene skrbi u Danskoj, neki ljudi jednostavno uspijevaju propasti kroz njega i mislim da su me upravo ti ljudi zanimali. Ne samo zato što ljudima poput Waldemara nešto nedostaje, oni naizgled dobivaju svu potrebnu skrb, ali način na koji se Waldemar odnosi prema vladi i prema vlastima jednostavno je pogrešan.

Ne znam, bio sam iziritiran danskim društvom dok sam pisao tu knjigu. Ne toliko ekonomskim aspektom, smatrao sam dobrom stvari to što smo svi osigurani, to što, primjerice, samohrana majka dobiva državnu potporu. Ipak, kada bismo razgovarali o prednostima života u Danskoj, živcirali su me stavovi mojih prijatelja. Smatrao sam da se ljudi previše navikavaju na tu pomoć, postaju lijeni i neprekidno se žale. Pola sam godine boravio u Sjedinjenim Američkim Državama i, premda ne mislim da je to društvo na ijedan način idealno, volio sam razgovarati s ondašnjim ljudima. Susreo bih nepoznate ljude u supermarektu i razgovarao s njima, što je u Danskoj gotovo nemoguće. Mislim da je to stoga što mi Danci imamo osjećaj kao da je sve već dogovoreno i uređeno i kao da, zapravo, ni o čemu ne moramo razgovarati. A taj me aspekt danskog društva zbija iritira.

Neko ste vrijeme, kako i sami kažete, živjeli izvan Danske. Je li Vam taj boravak izvan danskih granica omogućio da svoju zemlju promatrate iz šire perspektive? Je li to ujedno i razlog što svoje junake šaljete na putovanje?    

Pišući Smrt vozi Audi mnogo sam putovao. Nisam nigdje zapravo živio, ali u SADu sam ostao pet ili šest mjeseci i potom sam isto toliko proveo u zemljama Južne Amerike. Mislim da se dio tog mog nemira, tog osjećaja kada samo želite nekamo otići ocrtava i u knjizi. Uvijek sam osjećao da se mogu bolje koncentrirati negdje izvan Danske, kada sam bio na cesti. Da, vjerojatno sam sve mogao bolje sagledati s određene udaljenosti. Također, dvije i pol godine sam živio u Berlinu i veći dio romana je nastao upravo u tom razdoblju.

S druge strane, već mi je pomalo zlo od pisanja o danskom društvu, volio bih napisati nešto drugo. Ali tu je uvijek i taj osjećaj da se sve, pa i društvo raspada. On je dio ovog romana, ali i ono što me motivira da nastavim pisati o društvenim temama. Ponekad imam osjećaj da se društva blagostanja kreću u pogrešnom smjeru. Oni koji već imaju osiguranu egzistenciju stječu svakim danom sve više i pretvaramo se u veliku, razmaženu srednju klasu. Vjerojatno se i to osjeti u knjizi.

Svakako. Vrlo je zanimljiv i prikaz nedostatka inicijative prisutan kod svih likova u knjizi kao i pogrešna percepcija televizije kao suvremenog pokretača inicijative. Mislite li da danas postajemo sve pasivniji spram svojih života i okrećemo se medijima kao njihovoj imitaciji?     

Možda, ne znam. Nisam toliko razmišljao o medijskoj strani tog problema pasivnosti. Ali kada znaš da si zaštićen ma što god učinio, vjerojatno postaješ manje poduzetan. Ne znam kako tome doskočiti. Možda stvaranjem ultraliberalnog društva gdje ne postoji društvena sigurnost. Osobno ne vjerujem u takvo društvo, ali bio sam zabrinut za taj dio društva blagostanja koji ljudima omogućuje da postanu pasivni. Alternativa nije sjajna, ali volio bih da Danci budu malo liberalniji. I ponekad preuzmu inicijativu. Dakle, postane li društvo liberalnije, i ljudi će postati aktivniji.

Waldemar i Asger ipak preuzimaju inicijativu. Iako su šanse za uspjeh njihova putovanja od samog početka bile male, oni svejedno kreću. Jesu li nam u životu potrebni i takvi, neostvarivi ciljevi, kako bismo se pokrenuli?    

Razmišljao sam o tome, o smislu njihova putovanja. Možda je to umiranje s trunkom dostojanstva. Možda se radi o mogućnosti donošenja te jedne vlastite odluke u svom životu. To je ono što Waldemar čini i mislim da ga Asger zato podupire iako zna da je sve to besmislica. Naravno, i Waldemar je toga svjestan. No da, ponekad nam zbilja trebaju ciljevi, ma kakvi bili, kako bismo imali čemu stremiti.

Ranije ste spomenuli da Waldemar ima svu potrebnu skrb. No iako su kroz knjigu postali gotovo pa prijatelji, Asger je započeo kao Waldemarov plaćeni asistent. Budući da nije imao zdravstveno obrazovanje, Asger je Waldemaru bio više poput plaćenog prijatelja Jesmo li se kao društvo toliko udaljili da moramo plaćati čak i za prijateljstva?

To je nešto što sam iskusio jer sam, pišući Storm in 99, radio kao njegovatelj jednog bolesnika. Svima nam je, zapravo, bila nepoznanica zašto smo tamo. Čovjek za kojeg sam se brinuo bio je doista ljubazan, ali mogao je umrijeti svakog trenutka, a ja nisam mogao učiniti ništa. On je sve potrebno mogao učiniti sam. Vjerojatno je najvažnije bilo da netko bude s njim preko noći, ali preko dana od mene nije bilo mnogo koristi. Ne znam, nisam doktor, možda je s medicinske strane to i bilo potrebno, ali nisam zapravo činio ništa. Samo bismo odlazili u šetnje i razgovarali. Drugi su moji kolege imali slična iskustva. Morali su, primjerice, svakodnevno mijenjati plahte, a to nije doista nužno. Ponekad su nam, zapravo, izmišljali poslove. Bilo je to čudno jer moje vrijeme tamo nije bilo najbolje utrošeno. Bio je to, također, vrlo neobičan odnos jer sam bio plaćen da budem tamo, a nisam mu bio prijatelj. Naravno, Waldemar i Asger razviju prijateljstvo, ali mislim da moraju otići kako bi njihovo prijateljstvo moglo rasti. Mi nikada nismo otišli, ostali smo u toj apsurdnoj situaciji. Čovjek o kojem sam se brinuo htio je otići na putovanje, mali odmor, ali nikada nije u tome uspio. Sjećam se, bilo je toliko birokracije gdje se prijavio i nije dobio potporu i bio je toliko frustriran. Sjećam se da sam mislio kako bismo mogli učiniti nešto bez pomoći vlasti. Ali to se nije dogodilo. I tako ja pišem. Razmišljam o tome „što da“. Ipak, uzgred rečeno, Waldemar iz knjige nema veze s osobom o kojoj sam ja brinuo, uzeo sam samo taj element apsurdnosti kada imate posao a ne znate zapravo što radite. Tako sam se osjećao na mnogim poslovima. Radio sam i u skladištu.

U jednom trenu u knjizi kažete „Ako stvari nisu savršene, nećemo ih kupiti“. Činimo li to i s odnosima u koje se upuštamo, ne samo romantičnim vezama, već i prijateljskim pa i obiteljskim odnosima?

To je istina, nismo skloni tolerirati nesavršenosti. Ja, recimo, imam ovaj stari iPhone i ne želim ga zamijeniti. Jako sam tvrdoglav, stalno nabavljam rezervne dijelove. Nedavno sam nabavio alat kako bih ga mogao sam popravljati, ali zbog softverskih ću ga nedostataka morati zamijeniti. Možda se tako odnosimo i prema ljudima, možda Asger i Waldemar bježe i od toga, možda su zato tako nemirni.

Razlog možda leži u našem kapitalističkom društvenom uređenju. Mislim da je kapitalizam, prisutan i u međuljudskim odnosima, vrlo čudna stvar. Mnogo je smiješnih elemenata u njemu prisutno. Morate uvjeriti ljude da ste upravo vi ili vaš proizvod najbolji, što je ponekad apsurdno, kao s jastucima u knjizi. No ne znam postoji li alternativa ovom našem društvu, trebamo li regulirati kapitalizam ili ga ostaviti ovako slobodnim.

U kontekstu političkog vrlo je zanimljiva epizoda s početka romana koja Asgera stoji posla. Optužen za plagijat, on tvrdi da umjetnost danas više nije nova već je uvijek kombinacija starih stvari. Je li to doista tako? I mogu li se umjetnost i politika odijeliti ili su uvijek na neki način povezane?

Ta je epizoda, čini mi se, svojevrsna oda načinu na koji pišem. Ima u njemu, naravno, mnogo mene, ali neke stvari uberem s različitih mjesta i onda ih primjenim na svoj tekst. Ponekad uzmem i cijele rečenice, ali one su uvijek različitih žanrova ili stilova pisanja, i pokušam ih samljeti u svom umjetničkom blenderu.

Ne razmišljam baš mnogo o umjetnosti i politici. Uvijek me razljuti kada ljudi postanu previše dogmatični po tim pitanjima. Doista vjerujem u pluralizam ideja, zamislite kako bi strašno bilo kada bismo svi pisali istu vrstu politički angažirane književnosti. Vjerujem da postoje jednoznačni odgovori na pitanja o političnosti umjetnosti, ali nisam siguran imam li ih ja. Zato volim širok raspon mogućih rješenja. Usto, uvijek sam oprezan kada govorim o tome kakva bi umjetnost trebala biti, i moj se pogled na nju neprestano mijenja. Ali razumijem da ponekad treba zauzeti čvrst stavove i ne treba se bojat snažnih i odlučnih izjava. Katkad trebate ljude koji će točno odrediti kakva umjetnost mora biti, ali možda bismo umjetnost trebali promatrati tek kao način razmišljanja.

Kada govorimo o tome kakva umjetnost mora biti, mora li ona baš uvijek biti dobra? Je li to njena osnovna zadaća?

            To si pitanje postavlja i Asger, zašto umjetnost mora biti dobra i zašto mora imati ispravan pogled na stvari. Isto pitanje često i sam sebi postavljam. Mislim da postoji težnja, bar u danskoj umjetnosti i književnosti, ka kretanju oko danskog društva, bez da ga se imalo dotiče ili kritizira. Pa sam ga stoga odlučio, makar zabave radi, malo kritizirati. Ne želim biti netko tko brani sustav jer to svi rade.

Često nam govore kako umjetnost mora biti odgovorna i sposobna nečemu nas poučiti. No za mene je umjetnost i mjesto gdje se mogu pomalo izrugivati ljudima, čak i biti donekle neugodan. Mnogi moji prijatelji umjetnici pogrešno su shvatili dio knjige koji se dotiče danskih umjetnika. Uspjeli su u njemu pronaći samo negativne dijelove kao to da se izrugujem danskim umjetnicima, ali oni zapravo jedini primjećuju ljude poput Waldemara, primjećuju ih zbog onoga što oni jesu i vrlo su prijateljski nastrojeni prema njima. Volim pisati o ljudima na način koji može biti pomalo neugodan, ali nikako zlonamjeran. I, kao ni Asger, niti ja ne smatram da umjetnost uvijek mora biti dobra.