Mjesto gdje knjige postaju život...

Intervju s Michaelom Kumpfmullerom : „U životu, kao i u ljubavi, moramo poštovati granice Drugog i prihvatiti ga različitostima unatoč“

Intervju s Michaelom Kumpfmullerom : „U životu, kao i u ljubavi, moramo poštovati granice Drugog i prihvatiti ga različitostima unatoč“

O najdražim piscima volimo znati sve, od imena autora koji su oblikovali njihov stvaralački put pa do najskrivenijih misli. Često se na tom putu razočarani zapitamo tko je zapravo bila osoba iza djela kojima se toliko divimo.

Franz Kafka svojim kratkim, ali nekonvencionalnim životom intrigira gotovo jednako koliko i svojim književnim stvaralaštvom. Zanimljive su nam, naravno, žene dovoljno posebne da zaokupe pažnju velikog pisca, posebno njegova posljednja ljubav, Dora Diamant. Kroz njihovu je ljubavnu priču njemački književnik, novinar i povjesničar Michael Kumpfmuller portretu Franza Kafke dao prijeko potrebnu notu životnosti, a u razgovoru što smo ga vodili uoči njegova gostovanja na tribini Što je pisac htio reći otkrio je, između ostalog, i kakav je danas njegov pogled na slavnog književnika.

 

Iako ste izgradili uspješnu novinarsku i spisateljsku karijeru, po struci ste povjesničar. Istražujući prošlost, zasigurno ste naišli na mnoge zanimljive osobe. Zašto ste odlučili pisati upravo o Kafki?

Priča o meni i Kafki vrlo je osobna. Kafka je bio prvi autor čiji sam opus u cjelosti pročitao. Imao sam tada petnaest ili šesnaest godina i pročitao sam ga iz osobne znatiželje, a ne jer sam morao. Bilo je to poput pustolovine u nepoznato koja me ostavila pod dubokim dojmom. Premda nisam doista razumio što me se točno dojmilo. Pročitavši Kafku, počeo sam pisati. Hito sam na neki način i sam reagirati na njegove romane. Svoj sam roman doista dovršio, imao je nekakavih 150 stranica i bio je, naravno, potpuni neuspjeh. No bio je to moj autorski početak, ako to smijem tako nazvati. Odlučio sam da više nikad ne želim doći u dodir s Kafkom. Naučio sam i da nikada ne pokušavam iskopirati autorov stil pisanja ili progovoriti njegovim glasom.

U nekom sam se kasnijem životnom razdoblju, a da ni sam ne znam zašto, sjetio Kafkine i Dorine priče. Možda stoga što se, kao autor, uvijek bavim ljudima čiji je osnovni problem vrijeme. To su najčešće ljudi pod nekim pritiskom. Zanima me kako ljudi reagiraju na pritisak ili gubitak slobode. U ovom sam slučaju bio inspiriran time što su Franz i Dora u samo jedanaest mjeseci proživjeli potpuni život jednog para. Pitao sam se kako je to moguće.

S druge strane, zanimao me i odabir što ga društvo postavlja pred umjetnike. Umjetnici vrlo često moraju odabrati žele li živjeti ili stvarati. Kao da su to dva isključiva, i jedina moguća, izbora. Kafka je, još za svojih prvih zaruka, odabrao umjetničku stranu života. Čini mi se kako je iz toga nastalo društveno pravilo koje umjetniku nalaže da bude umjetnik i lišava ga privatnog života. To je cijena koju će za umjetnost platiti. Smatram to vrlo opscenim konceptom. Dakle, roman je svojevrsan protest protiv tog koncepta jer s Dorom Kafka ima oboje.

Do koje je mjere Vaš roman povijesna rekonstrukcija? Gdje počinje fikcionalna konstrukcija?

Pokušat ću odgovoriti na to pitanje iako se na njega ne može u potpunosti odgovoriti. Naravno da sam obavio pripremno istraživanje, ponovno sam pročitao Kafkin opus i shvatio da ne razumijem mnogo više no što sam razumio sa šesnaest godina što je zanimljivo. Čitao sam i putovao jer i postavljanje priče u prostor smatram vrlo bitnim. Ta mjesta sa mnom uvijek razgovaraju. Ne možete uvijek otprve razaznati poruku, ali mjesta otkrivaju mnogo i samo obavijajući vas svojom atmosferom. Naposljetku, postoji nekoliko objavljenih i neobjavljenih stranica preostalih nakon Dorine smrti. Tu su i pisma što ih je Kafka pisao obitelji i prijateljima.

U tom sam trenutku imao viziju dva glasa u međusobnom obraćanju. Možete reći kako je to s jedne strane realistično, a s druge je već oblikovanje procesa imaginacije i prilagodbe.  Iz vremenskih i prostornih okolnosti znate sve o povijesno-prostornim uvjetima, no vrlo malo vam je poznato o pravom sadržaju njihova odnosa. To je bio moj dio.

Neke su osobe godinama bile u potrazi za izgubljenim Kafkinim pismima, ali ih nikada nisu pronašle. Pronađu li ih sada, ne bih mario, ali ta mi je praznina bila vrlo važna dok sam pisao roman. Ona je bila, ako se tako mogu izraziti, dozvola meni da ispričam izgubljenu priču. Sve ostalo su stvari koje ne mogu znati o svom pisanju. Znam ponešto o ljubavi, imam vlastita iskustva, snove i želje i mnogo je od toga također u romanu.

Jednom ste izjavili kako su biografije mnogo zanimljivije promatraju li se kao dio zbora namjesto kao izolirana cjelina. Je li to razlog što ste, pišući o Kafki, glas podarili i Dori, kako bi se njihove priče ispreplele i stvorile zanimljiviji podtekst?

Htio sam stvoriti duet, dijalog, omogućiti im da zajedno ispričaju svoju priču. Iako sam ih htio postaviti u tu dvostruku pripovjedačku poziciju, postoje razlike među njihovim perspektivama. Njeno u tekstu bitno je različito od njegovog. Bio sam uvjeren da će, ako je istina da je Kafka na kraju života bio sretan zbog Dore, izjednačavanje njene važnosti s njegovom biti i svojevrsna oda njemu samome.

U povijesti književnosti to, naravno, nije tako, ali u njegovoj je osobnoj povijesti bilo. Znate, sedamdesetih su godina neki teoretičari njemačke književnosti tvrdili da Dora nije bila više od Franzove njegovateljice, gotovo pa joj i nisu pridavali status osobe.    Tu sam, izrazito mušku, perspektivu samtrao odbojnom. Dora je bila Židovka, pobjegla je s Istoka i od oca, a upravo ju je taj problem s ocem dodatno povezao s Kafkom. Istovremeno, Dora je bila i vrlo politična osoba, cionistkinja, veliki životni borac čija priča i nije bila odveć sretna i pomislio sam kako je bitno ispričati i njenu priču u tom kratkom, ali najsretnijem razdoblju njena života.

Premda je osnovni ton Raskoši života pomalo melankoličan, mnogo je sreće skriveno u njenim podtonovima. Je li Vam namjera bila pokazati kako tuga i sreća nisu odvojive već se u životu susreću i neumoljivo isprepleću?

Još od Freuda nije novost da se ljubav i smrt isprepliću. One su dvije osnovne pokretačke sile u životu, a njihova međuigra stvara tu mješavinu prisutnu i u romanu. U jednim je novinama netko napisao da je ovaj roman san o načinu na koji želimo umrijeti.

Možda je to ujedno i san da budemo zajedno, osjećajući iskrenu empatiju. Pripremanje na smrt je i naša životna misija. To ne znači da trebamo smrt iščekivati već biti zadovoljni životom u trenutku kada osjetimo njen dolazak. Vaš život, naravno, ne mora biti neprekinuti niz sretnih događaja, ali bitno je da vas ono što ste učinili ili u što ste bili uključeni ispunjava srećom. Čak i ako ponekad ne uspijete.

Usto, tu je i snažna želja da ne umremo sami. Iako naposljetku svatko umire sam. Možda je to ona konačna točka u kojoj smo sami sa sobom. Mislim da je točka u kojoj prihvaćamo smrt kao nešto što se mora, a ne nešto što nas ispunjava strahom vrlo bitna u životu.

Spomenuli ste pitanje slobode. Kafka se u romanu nosio s tim pitanjem, htio je biti slobodan od roditeljske stege, čak ukazuje Dori na to koliko je sretna jer nema korijenja koje je povezuje s nekim mjestom. Berlin vidi kao mjesto slobode, dok je Prag za njega zatvor. Je li sloboda uvijek povezana sa mjestom, postoje li mjesta na kojima možemo i ne možemo biti slobodni ili je osjećaj slobode uvijek u nama?

Rekao bih da se sloboda uvijek nalazi u nama. No ova su dva grada, Berlin i Prag, vrlo pomno odabrani i zbog povijesnog konteksta. Mi smo navikli putovati kako, kada i kamo god želimo, ali tada su, nakon svršetka Prvog svjetskog rata, putovanja bila onemogućena. Trebali ste putovnicu od Maritza do Stuttgarta. Dakle, mi imamo isti problem sa slobodom

Sloboda je mogućnost da nešto poduzmete sami i na vlastitu odgovornost. Pitanje slobode vrlo je složeno, ona je nešto čemu svi težimo, svi želimo biti slobodni, ali naše rane godine, čak i društvo i vrijeme u kojem živimo prepuni su ograničenja. I ta nas, vanjska i unutarnja ograničenja, sputavaju, ne možemo ih se riješiti samo činom slobodne volje. Stoga je vrlo teško doseći točku oslobođenja. To možda zvuči vrlo pesimistično, ali uvjeren sam da je ipak moguće. Kafkini su posljednji mjeseci dokaz tome. Bio je gotovo mrtav kad je došao u Berlin, ali ipak je odlučio doći. Tim je činom narušio svoje zdravlje više no da je odlučio otići u Prag, ali preuzeo je rizik i doživio iskustvo samostalnog života. To je prava sreća.

Drugo zanimljivo pitanje u knjizi tiče se čekanja. Čini se kako cijelog života nešto očekujemo; Kafka je čekao slobodu, Dora je čekala Kafkin povratak… Kafka, naposljetku, kaže i kako je cijelog života očekivao Doru, a da toga i nije bio svjestan. Tratimo li mi doista svoje živote čekajući?

Čekanje je u ovom romanu doista bitno, ali mislim da se radi o umjetnosti čekanja. Ne želim biti pesimist, ali pogledate li današnju djecu, sve su manje spremna čekati. Zašto i bi kada im tehnologija omogućuje da sve dobiju odmah.

Dakle, prije stotinu godinu vrsta čekanja o kojoj govorimo bila je umjetnost. Za nas posve izgubljena umjetnost. Osvrnete li se unatrag, čekanje se doima potraćeinm vremenom. No mislim da je pogrešno razmišljati na taj način. Pogrešno u teoriji potraćenog vremena jest što implicira mogućnost da svatko od nas uvijek donese samo ispravne odluke u ispravnim trenucima. To nije vjerojatno, iskustvo čovječanstva kroz povijest jest da se to događa vrlo rijetko.

Što znači čekati? Mi zapravo ne sjedimo i nadamo se najboljemu, veliko čekanje naših života sastoji se od pokušaja, neuspjeha i ponekog uspjeha. Dakle, život je sustav pokušaja i pogrešaka. Neki su dovoljno sretni da upoznaju nekoga, spoznaju sebe, shvate što ih usrećuje ili pronađu nekoga s kime mogu biti povezani…. Ali, u konačnici, svi moramo čekati i to vrijeme nije potraćeno. Čekanje je naša dužnost, naša sudbina kao ljudske vrste.

Iako ste u romanu glas podarili i Dori i Franzu učinivši njihove glasove time pripovjedački jednakima, jesu li ljubavne igre u stvarnosti uvijek igre moći? I je li to bilo i očitije u vrijeme kada su Dora i Franz živjeli?

Sumnjam. Mislim da su to uvijek igre moći. Moram priznati da sam inače vrlo romantičan. Moje je mišljenje da je druga osoba uvijek druga osoba. Ne možete je ili je ne biste smjeli pojesti, učiniti dijelom sebe. Morate znati da postoji granica između vas i drugoga. Drugoga ne možete posjedovati.

No s druge strane mislim da su ljudi u nekim vrlo rijetkim trenucima sposobni zaboraviti taj aspekt moći jer vjeruju jedno drugome. Postoje rijetki slučajevi kada upoznate drugoga, nije to nužno ljubavna priča, može biti i prijateljska, a da ne postoji pitanje dominacije. Moguće je, a ako je moguće, naravno da je to nešto na čemu trebate raditi, nije dano. Kad govorimo o Kafki, ptianje je kako bi on i Dora živjeli da nije preminuo. Ne znam, ali početak njihove veze bio je dobar. Ili ga bar ja takvim vidim.

Kada govorimo o moći i igrama moći, zašto je Kafka bio tako ovisan o svojoj obitelji? Glavni su razlozi vjerojatno financijske prirode, ali čak i u svojoj četrdesetoj godini bio je tako ovisan o obitelji, kao da neprstan treba njihovo odobrenje.

To je priča koju, uvjeren sam, osobno vrlo dobro razumijem,. U suštini je to priča o  odnosu oca i sina. Koliko znam, njegov je otac s njim loše postupao, nazivajući ga ništarijom, bezvrijednikom.  S druge strane, imao je velika očekivanja jer Franz mu je bio jedini sin. Kao sin, morao je raditi nešto što će otac cijeniti, a u tome nije uspio.

Igra moći što ju je otac igrao sastojala se od toga da Franz nešto pokuša, a otac mu potom prizna pokušaj, ali kaže kako to jednostavno nije bilo dovoljno da zasluži njegovo poštovanje i ljubav. To je beskrajna igra, zapravo i svojevrsni teror, oblik nasilja. Naposljetku, imate samo jedan izbor, morate otići. No tada se upliću financijski problemi i pitanje kako preživjeti u Pragu. Zato mu treba toliko dugo da ode. No ja bih sada, iz perspektive njegova starijeg brata, rekao da je obavio dobar posao jer naposljetku je uspio. No svaka priča na čijem svršetku sin može samo prekinuti odnose s ocem u suštini je vrlo tragična.

Ipak, u ovoj priči postoji i jedan vrlo nježan trenutak. Po završetku pisanja, rukopis sam dao na čitanje čovjeku koji već godinama uređuje Kafkina pisma. Zamolio sam ga da provjeri činjenice budući da su one područje njegova interesa. Pročitavši ga, imamo je poduži popis, većinom nevažnih, činjeničnih pogrešaka. No ustvrdio je kako sam oca prikazao isuviše krutim. Pokazao mi je tada nešto što nitko prije nije vidio. Nakon Kafkine smrti, ponovno se pojavljuje njegov stric i pokušava uvjeriti Doru da Kafka bude pokopan u Austriji. No Dora inzistira da ga se pokopa u Pragu i dolazi do velikog sukoba. Taj mi je čovjek pokazao telegram kojim Kafkin otac razrješuje sukob odlukom kako sve mora biti po Dorinoj volji. Dora je, naposljetku, nekoliko godina živjela s Kafkinom obitelji. To što se Franzov otac prema njoj ponio kao prema sinovoj supruzi, vrlo je nježna gesta.

Iako vaši preostali romani nisu prevedeni na hrvatski, pročitala sam da u jednom od njih, Obrazovanju muškaraca propitujete krizu moderne muškosti. Zašto dolazi do te krize i možete li usporediti modernog muškarca s muškarcem iz Kafkinog vremena?

Kao što sam rekao, imam i ja svoju priču s ocem. Moj je otac rođen 1932. godine, Dakle, nije pripadao nacističkom pokretu, bio je tek dijete. Uvijek sam mislio da između mog i Kafkinog oca postoji određena sličnost jer ni moj otac nije cijenio moje rane spisateljske pokušaje. Morao sam naučiti da je moj otac ipak bio fašist, ali na način da je imao samo to iskustvo u svojoj mladosti. Dječaci njegove generacije bili su napunjeni nasiljem i čuli su zvuk fašističke propagande.

Naravno, generacija Kafkina oca, generacija muškaraca rođenih sredinom devetnaestog stoljeća, također je ispunjena nasiljem, ali na potpuno drugačiji način. To znači da su svi očevi, mislim da to vrlo dobro znam, bili djeca prema kojoj se loše postupalo. I oni na to iskustvo nasilja odgovaraju nekom unutarnjom gluhoćom. Dakle, oni ponovno stvaraju jezik nasilja i prenose ga svojoj djeci.

Naravno, pitanje je postoji li izbor i sloboda promjene, mogućnost za ljudskiji tretman ili smo proketi pa iste pogreške ponavljamo i poruke prenosimo svojoj djeci. To si je pitanje postavljao i Freud, a postavljam si ga i ja u svom najnovijem romanu. I nisam jedini. Mnogi su počeli razmišljati o nasilju unutar svojih obitelji nakon rata. Nitko ranije nije promišljao o tom problemu jer postratne generacije nisu bile fašističke, nisu bile generacije ubojica iako su bile obilježene tom stigmom.

To je, po mom mišljenju, prvi razlog krize muškosti. Drugi je, naravno, nova moć žena. Mogli bismo je nazvati emancipacijom. Naravno, taj pokret podržavam, ali on je rezultirao nekim ishodima s kojima se ne slažem. Jedan je od njih što su postmoderne žene postale poput mene, poput muškaraca. Čak bi i Virginia Woolf, najveća zagovornica ženske emancipacije, rekla da se to nije trebalo na taj način odigrati. Ona je smisao ženske emancipacije vidjela u financijskoj neovisnosti jer bez novca ne mogu ništa. I to se dogodilo. Ali ona je rekla da je to sve. Njen je san bio da žene obavljaju posao na svoj, a ne na muški način. No nisam siguran da današnje žene u tome uspijevaju. Ne znam točan odgovor, ali unutar tog kozmosa egzistira i moj posljednji roman.

Nakon istraživanja i pisanja o Kafki te postavljanja sebe u poziciju njegova starijeg brata, kakvo je vaše mišljenje o Kafki kao osobi? Je li se ono promijenilo nakon što ste mu se toliko približili?

Svakako se promijenilo, na neki način. No ne mislim da sam izumio Kafku koji nije postojao, samo sam stavio naglasak na to da je bio normalno ljudsko biće, cijenio je humor, imao je snažnu seksualnu energiju. Kao muškarac odgovarao je na izazove života, volio ga je i u njemu uživao. Održavao je kontakt sa stvarnim životom i to mu je bilo vrlo važno. Naposljetku, mislim da je vrlo dobro obavio svoj posao. Posrnuo je dovoljno puta, ali u konačnici, pokušao je. I bio je…ne mogu reći sretan, nitko ne umire sretan, ali umro je na pragu toga… a to je najviše što možete dobiti.

Posljednje pitanje, za vas kao povjesničara. Osim što pišete o Dori i Kafki, uspjeli ste ocrtati cijelu atmosferu tog povijesnog razdoblja. Kafka svojoj stanodavki spočitava da mu cijenu najma povisuje jer je stranac, nekoliko je scena na ulici kada ljudi ispod glasa mrmljaju Židov. Možete li tu situaciju usporediti s onime što se u svijetu odvija danas?

Sve se može usporediti ako to želite. No odgovor je težak. Poznavanje povijesti često mi predstavlja problem u pisanju. Ne znam točno kada se to dogodilo, no odlučio sam da kao autor mogu pogriješiti samo na jedan način, pišući o ljudima iz prošlosti sa stajališta nekoga tko tu prošlost poznaje bolje od njih. Tu pogrešku možemo učiniti i stavimo li svoje poznavanje tog razdoblja u roman kao da to znanje imaju i likovi u romanu. Jednako kao što mi nemamo znanje o vremenu danas, nisu ga imali ni ljudi iz prošlosti.

Dakle, to znači da je sadašnjost slagalica čije određene dijelove možete posložiti, ali nikada nemate cjelovitu sliku. To je moguće samo po završetku određenog povijesnog razdoblja. Kao autor, pišem samo o stvarima koje sam siguran da su ih i sudionici tog razdoblja poznavali. Da, postoji nekoliko antisemtiskih scena, ali roman se ne pravi da razumije koliko je to reprezentativno za to razdoblje. Ne možete iz tih situacija povući paralelu do Auschwitza.

Sada se, naravno, čini kao da se mnogo toga ponavlja jer neke stvari znamo, poznat nam je taj zveket oružja o kojem Trump i Putin govore. Recimo, u Njemačkoj imamo ljude iz stranih država ili ljude suprotnih mišljenja i način na koji se prema njima odnosimo meni je odvratan, zbunjujuć, ispunjava me strahom i odbojnošću. Ali kao povjesničar moram reći da se stvari nikada ne ponavljaju.

Ta teorija o povijesti kao stroju marksistička je fantazija. Poznajete li zakone povijesnog procesa, jasno vam je da on nije samo mašinerija rata u kojoj se ljudi bore za svoj kruh, prevlast i moć. Nikada nije tako jednostavno. Povijest je, zapravo, otvoreno polje i možda je to prostor nade da nešto možemo učiniti kako bismo promijenili stvari. No možemo učiniti malo. Uvijek tvrdim da u datoj situaciji možemo biti samo ono što jesmo, s ljudima s kojima jesmo i želimo biti. Moramo biti otvoreni i sposobni podnijeti suprotna mišljenja, ali to je sve što možemo učiniti.

Povijest je uvijek otvorena, ili se bar možemo tome nadati. Naravno, možemo biti pesimisti i reći kako će se katastrofe uvijek događati, ali mislim da se moramo nadai da su stvari uvijek otvorene i moramo uvažavati razlike. Kao u ljubavnoj priči, moramo prihvatiti da je Drugi – Drugi i da se neće promijeniti. Moramo to prihvatiti i pokušati uspostaviti pravila civiliziranog suživota znajući da nismo prijatelji, ali možemo opstati zajedno. To nije mnogo, ali je zapravo sve.