Mjesto gdje knjige postaju život...

Knjižnica koja je sve što vještice zahtijevaju od nje da bude slavi 414. rođendan

Knjižnica koja je sve što vještice zahtijevaju od nje da bude slavi 414. rođendan

Miris knjižnice uvijek mi podigne raspoloženje; ta posebna mješavina starog kamena, crvotočine, prašine i starinskog papira“ Ovu bismo izjavu mogli pripisati svakom od milijardi svjetskih knjigofila i bili bismo u pravu. Svatko bi je od nas mogao iskoristiti pri dočaravanju one posebne atmosfere i osjećaja što ga knjižnica u nama budi i ona bi pristajala gotovo svakoj knjižničnoj zgradi ovog svijeta. No, tu je misao Deborah Harkness zapisala kako bi čitatelju dočarala jednostavnu i jedinstvenu, zapanjujuću ljepotu i snažan, pozitivan osjećaj što ga u njoj, ili u njenoj glavnoj junakinji Diani Bishop, budi Bodleiana.

bodleiana-citaonica

Mala knjiga može čuvati veliku tajnu. Doista može. Ponekad tako veliku i nedokučivu da je njenu otkrivanju potrebno posvetiti cijelu trilogiju. Baš kao što je učinila Deborah Harkness, sveučilišna profesorica s poviješću kao vječnim i neiscrpnim nadahnućem. Harkness je, naime, pišući svoju doktorsku disertaciju referentnom knjižničaru za masivnim, orahovim stolom u bodleianskoj knjižnici predala zadužnicu ispunjenu jednom rječju i trima slovima. Ashmole 782. No zadužnica se vratila, u kutu je sitnim, knjižničarevim rukopisom pisalom kako dokument nedostaje u zbirci i to je bilo dovoljno da u povjesničarki probudi spisateljicu. Nestali je rukopis širom otvorio vrata njene mašte. Najbolje knjige, poznato je, nastaju kad književnost ispuni pukotine u povijesti.

Tajna što je krije Ashmole 782 zacijelo je izuzetna jer autorici je, za njeno raspisivanje, bila potrebna cijela All Souls trilogija čiji prvi dio Otkrivanje vještica započinje unutar zidova i između polica Bodleiane, glavne znanstvene knjižnice oksfordskog sveučilišta utemeljene 8. studenog 1602. godine što je čini jednom od najstarijih knjižnica u Europi. Tijekom stoljeća njena postojanja, na Bodleianinim je policama siguran dom pronašlo više od dvanaest milijuna knjiga, časopisa, rukopisa, a u novije vrijeme i ostalih jedinica knjižnične građe. Ne čudi stoga što se, unatoč zabrani iznošenja knjižnične građe iz prostora knjižnice, sitan alkemijski rukopis kakav je Ashmole dade zametnuti u tom beskrajnom knjiškom prostranstvu.

thomas-bodley-osnivc-bodleiane

Knjižnicu, koja se danas sastoji od pet zgrada, utemeljio je na današnji dan 1602. godine sir Thomas Bodley, engleski diplomat i znanstvenik. Oksfordsko je sveučilište, ipak, bitno starije od tog datuma i posve je nevjerojatno da do početka sedamnaestog stoljeća takva riznica znanja nije u sebi sadržavala i vlastito pojilište. Nevjerojatno i posve nemoguće. Bodleiana kakvu danas poznaju oksfordski studenti postoji posljednjih 415 godina, no sve su sastavnice sveučilišta i ranije unutar svojih zidina sakupljale, njegovale i stalno nadopunjavale vlastite zbirke presudne za znanstveni napredak.

Oporukom Thomasa Cobhama, worchesterskog biskupa, sveučilištu je ostavljena mala zgrada uz sveučilišnu crkvu Djevice Marije. U toj su se zgradi nalazile zatočene knjige, lancima vezane jedna za drugu i potom za police kako bi se spriječilo njihovo otuđenje. Kada je, između 1435. i 1437. godine brat engleskog kralja, Humphrey, vojvoda od Gloucestera knjižnici darovao velik broj rukopisa iz vlastite zbirke, mali je prostor postao nedostatan i sva je građa premještena u nove, veće prostorije u zgradi Divinity Collegea.

Problemi s prostorom i nezadovoljavajućim smještajem knjižnične građe s kojima i mi danas muku mučimo, nisu bili nepoznati niti osnivaču jedne od najvećih knjižnica na svijetu. Poput Humphreya, i Bodley je knjižnici sveučilišta pod čijim je okriljem i sam stekao vrijedna znanja poželio darovati dio svoje zbirke. Zbog nedostatka prostora darovao joj je i mnogo više. Ustrajnim pisanjem svim višim instancama, uspio je osigurati bolju i prikladniju zgradu za čuvanje takvog blaga. Onu istu u kojoj se građa čuva i danas.

bodleian-library-pic

A među dvanaest milijuna primjeraka kriju se zaista neprocjenjivi dragulji poput Gutenbergove Biblije, Shakespearovih rukopisa, Magna Carte i pisama pjesnika Percyja Bysheea Shelleya. Zanimljiv je i podatak kako je jedan od pjesnikovih eseja, vjerovalo se, zagubljen u knjižnici davne 1811. godine, no 2006. je pronađen u jednoj privatnoj zbirci i sad već deset godina ponovno obitava hrbat uz hrbat ostalim sastavnicama Shelleyeve zbirke. Kako bi se takve krađe u budućnosti bar pokušale spriječiti, svi članovi knjižnice pri upisu polažu zakletvu kojom su, nekoć izrečenom rječju, a danas svojim potpisom, jamčili očuvanje dobrog ugleda knjižnice i općeg stanja u njoj pohranjenih dokumenata.

Svi misle da je knjižnica samo zgrada, ali nije tako. Knjižnica je sve ono što vještice zahtijevaju od nje da bude. I sve ono što bi od nje mogli očekivati zaljubljenici u miris starih knjiga i dodir nekih prošlih vremena.