Mjesto gdje knjige postaju život...

Mama – jedna riječ za tisuću osjećaja

Mama – jedna riječ za tisuću osjećaja

Mnoge datume obilježavamo, ali bez onog pravog zanosa i slavljeničkog raspoloženja. Tek nas poneka sitnica podsjeti da je „to“ baš danas. Tada se podsjetimo, na trenutak zamislimo i – zaboravimo. Ali danas nije jedan od takvih dana. Danas obilježavamo Majčin dan, dan koji bismo, baš kao i Međunarodni dan djeteta, Dan obitelji, Dan očeva ili Međunarodni dan smijeha, trebali obilježavati jednom, ali slaviti svakog dana u godini.

            Svojim majkama počast odajemo druge nedjelje u mjesecu svibnju, a ove se godine datum, 10. svibanj, podudara s datumom prvog modernog obilježavanja Majčinog dana. Naime, 10. svibnja sada već poodavne 1908. godine, u metodističkoj je crkvi Svetog Andreja, Grafton, Zapadna Virginija, održana misa zadušnica u sjećanje na tri godine ranije preminulu majku Anne Jarvis. Taj se događaj smatra prvim modernim oblikom obilježavanja Majčina dana  te je, tome u čast, mjesna crkva preimenovana i danas nosi naziv „Svetište Međunarodnog Majčinog dana“. Anna Jarvis zalagala se za obilježavanje dana kojim bi svijet odao počast majkama od 1905. godine, kada je njena voljena majka preminula, ali njena ideja nije dočekana s razmijevanjem. Bar ne kod predstavnika vlasti. No, ono za što sluha nisu imali vlastodršci, brzo je pronašlo put do srca „običnih“ Amerikanaca i Majčin je dan svake godine, premda neslužbeno, obilježavalo sve više američkih država.

            Majke su, kao likovi, a često i nositelji radnje, u književnosti prisutni gotovo od njenih samih početaka. Od prekrasnih, nepogrešivih i izuzetnih mama kojima vrvi dječja književnost, preko „roditeljica“ s kojima se ženski likovi omladinske književnosti često nalaze u permanentnom sukobu do majki čiji život, prikazan kroz vizuru „ozbiljne“ književnosti nisu samo predani oslonac svojoj djeci već su „prave“ osobe, složenih životnih priča, ponekad i teških karakternih osobina, uskovitlanih misli i osjećaja. Kažem, „prave“ jer u očima djeteta mama je uvijek „mama“ pa ćete, nerijetko, zapitate li dijete kako je mami ime, dobiti odgovor „Pa mama“ i zbunjen pogled.

            Vjerojatno je svaki autor na književne majke kojima je udahnuo život  preslikao dio vlastite majke i njihova odnosa, no poznato je kako se velikan engleskog realističkog romana, Charles Dickens, u svojim romanima na neki način obračunava sa duhovima prošlosti i svojim odnosom s roditeljima, kojima je zamjerao slabost smatrajući da su ga iznevjerili ostavivši ga da napusti školovanje i zaposli se u tvornici ne bi li se mogao uzdržavati i potpomagati obitelj. Stoga su sve njegove majke slabe, nesposobne pružiti dostatnu količinu ljubavi i zaštite svojoj djeci i pripremiti ih za život. Svoju je majku Dickens oslikao kroz lik gospođe Nickelby, ona je bezopasna, cvrkutava sanjarka koja obiteljske probleme želi rješavati samo stvaranjem jakih društvenih veza što je čini pomalo budalastom, a u odnosu prema djeci ona je nesposobna i nekvalitetna njegovateljica bez i tračka ljubavi.

            Izuzev takvih, pomalo graničnih likova koji ne mogu ili ne znaju bolje, teško je neku od poznatih književnih majki okarakterizirati kao potpuno zlu, s obzirom na to da one ipak imaju dobrobit svoje djece na prvom mjestu. Primjerice, gospođa Bennett u Ponosu i predrasudama Jane Austen se katkad doima budalasto, dramatična je i nametljiva no ipak se doima dražesno u toj svojoj grotesknosti. Svi su njeni postupci obojani snažnom ljubavlju prema kćerima koje, uvjerena je, zaslužuju samo najbolje., no svojim ponašanjem, nametljivošću i nedostatkom osjećaja za mjeru uspijeva otjerati sve potencijalne udvarače. U očima mlađih čitatelja njenim će najvećim zločinom biti proglašeno često dovođenje djevojaka u neugodne situacije, no stariji će to smatrati jednom od čari roditeljstva i svojevrsnom majčinskom dužnošću. Sve što gospođa Bennett čini jest za dobrobit obitelji, ali pritom odabrani put nije uvijek najbolji.

            I suparnice u borbi za prevlast unutar Sedam kraljevstava, snažne žene čvrstog karaktera, Cersei Lannister i Catelyn Stark, ljubav prema djeci koriste gotovo kao pokretačku snagu, gorivo za pokretanje sukoba, povlačenje ključnih poteza u političkim intrigama, sve kako bi svom podmlatku, prema kojem često izražavaju i pomalo izopačenu vrstu ljubavi. Cersei zaštitnički i poput lavice kandžama štiti budućnost svoje djece, stavljajući ju čak i ispred vlastith interesa, a Catelyn je snažna i jaka žena, s obiteljskim interesima uvijek na prvom mjestu, puna ljubavi prema djeci za koju bi učinila sve iako to „sve“ ne podrazumijeva uvijek i ono što je u tom trenutku najbolje ili najmudrije. Ipak, kao maćeha, Catelyn je zakazala ne ostavivši u svom srcu niti kutak za posinka Jona Snowa.

            Ipak, mjesto najgore književne maćehe zauzima pomajka Ivice i Marice, koja djecu ostavlja u šumi, s namjerom da od gladi umru ili posluže kao obrok divljim zvjerima. Zašto? Možda zbog nedostatka majčinskog instinkta, možda stoga što im nije upravo ona dala život, ali ta je gospođa zapamćena kao uvjerljivo najgora maćeha u književnoj povijesti. No, da postoje i dobre, drage i brižne pomajke pokazuje L.M. Montgomery kroz lik Marille Cuthberth u Anni od Zelenih zabata čija mudrost i ljubav pomažu maloj, crvenokosoj djevojčici na putu odrastanja. Naravno, svoju je ljubav Marilla uvijek spremna začiniti nabujkom od šljiva što je samo čini još dražesnijom.

            Marmee March, majka Malih žena još je jedna majka prepuna ljubavi za svoje kćeri. Njima je i otac i majka većinu vremena budući da se otac bori u Građanskom ratu, beskrajno je strpljiva, savršena domaćica, žena visokih moralnih načela. Štiti svoje četiri kćeri pritom ne ugrožavajući njihovu slobodu da budu ono što žele i same čine svoje pogreške, žena vrlo pobožna, ali u isto vrijeme i nekonvencionalna, čak i prema današnjim standardima. Nasuprot mnogim majkama devetnaestog stoljeća, pa i gospođi Bennett, Marmee ne stavlja udaju svojih kćeri visoko na listu prioriteta, posebice ako bi taj brak bio ostvaren samo iz ljubavi; bitnije joj je da njene kćeri steknu dobru naobrazbu i udaju se za one koje same odaberu.

            Naposljetku, prekrasna majka svojoj djeci i gotovo pa pomajka najboljem prijatelju jednog od svojih sinova, srce i duša obitelji, topla i brižna, a opet hrabra žena u borbi protiv zla svakako je Molly Weasley, ponekad pretjerano zaštitnički nastrojena prema svojoj djeci, istovremeno spremna aktivno se odupirati zlu. Čitatelj je najčešće promatra kroz oči njene djece, tinejdžera, i time stvara o njoj sliku kao o pomalo gunđavoj majci-zabadalu čija je jedina zadaća brinuti nad dječjim sudbinama, no kako vrijeme odmiče, sve je jasnije kako je Molly Weasley puno više od toga i možda je upravo ona, od svih književnih majki, ponajviše zaslužila titulu Majke hrabrosti novog vremena.

            Čak i više no u književnosti, svaka je majka u stvarnosti individua za sebe, posebna. Rijetke će se othrvati iskušenju i uspjeti se održati potpuno „svojima“, ne potpasti pod neki od arhetipova majčinstva. No, čak i tada, svaka od njih svojoj priči daje osobnu notu. Uvodeći Majčin dan kao službenu obljetnicu, američki je predsjednik Woodrow Wilson istaknuo kako on mora ostati Majčin, a ne Dan svih majki (u engleskom je jeziku razlika samo u pozicioniranju apostrofa Mother’s ili Mothers’ Day) želeći individualizacijom obljetnice istaknuti posebnost i osobitost svake majke svijeta i potrebu da se obljetnica održi u krugu obitelji. Uz dječje zagrljaje i poljupce, baš kako to mame najviše vole.