Mjesto gdje knjige postaju život...

Naročito ljeti

Naročito ljeti

Selidbe su teške. Dio okusa, mirisa, zvukova, osjeta nekog mjesta ponijet ćete sa sobom i oni će jednoga dana prerasti u sjećanja, ali  isto tako mjestu s kojeg odlazite ostavljate dio sebe. Nepovratno. Napustiti mjesto koje nazivate domom teško je i u odrasloj dobi, a tu toplinu i sigurnost kudikamo je teže napustiti četverogodišnjakinji. Posebno zbog preseljenja u drugu državu. Makar onau tom trenu bilai savezna.

            Ili možda nije? Četverogodišnja se Ankica, sedamdesetih godina, iz Srbije s roditeljima preselila na jedan dalmatinski otok rekavši prijateljici tek nešto poput „bok, ćao, idem…“ ne shvaćajući pravu težinu tih riječi. Nije sasvim shvaćala niti da će je sada okruživati more, niti da će toliko poznato „bre“ morati zamijeniti ćakavicom (što je njen brat, izdajnik mali, shvatio i prihvatio puno brže od nje), a tek se u dalekom kutku njena uma rađala misao kako dosad poznate ljude više neće tako često viđati te kako će njihova lica u njenoj svakodnevici zamijeniti druga, nova, možda zanimljivija, ali trenutno samo drugačija.

            Ono što nije razumjela četverogodišnja Ankica mnogo godina kasnije shvaća njena odraslija verzija, Ankica Tomić koja pred čitateljima oživljava remiscencije iz svoga djetinjstva, točnije onog njegova djela provedena na dalmatinskom otoku, između dviju selidbi. Puna dječje znatiželje, naivnosti, ali i one vrste oštroumnosti specifične za djecu čiji se svijet tek oblikuje, mala nam Ankica (posredstvom velike) priča toplu, zabavnu i laganu priču. O barba Mati, teti Eciji, Marendićki, Zrinki, Dori, Toniju i svima onima uz koje je vežu lijepa sjećanja. Naročito ljeti je roman o stvarima koje se čovjeku učine tako važnima kad je „mali“, a s odrastanjem postaju sve tričavije kao i o stvarima čiju se važnost može spoznati tek kada određeno vrijeme mine: o velikim izdajama što s godinama postaju sve manje i o malim prijateljima čiju veličinu shvaćamo tek kada se, mnogo godina kasnije, osvrnemo i shvatimo kako su, ma koliko mali bili, to ipak najveći prijatelji što smo ih ikada imali. Jednako bi se tako moglo dogoditi da se, nakon što pročitate ovaj „mali“ roman, s vremenom okrenete, bacite pogled na, virtualnu ili stvarnu, policu s pročitanim knjigama i shvatite kako je Naročito ljeti jedno od ljepših književnih putovanja na koja ste se otputili.

            Ono vas neće odvesti daleko, niti u prošlost niti na neko egzotično mjesto, ali pružit će vam, živim sličicama uobičajenih, svakodnevnih šetnji po sladoled, odlazaka na plažu, ljetnih ugošćivanja rodbine ili popodnevnih ćakula, podsjetnik na to koliko je važno uživati u svakome danu i koliko se ljepote krije u malim stvarima.

            Ankica Tomić uspjela je, pišući o malim stvarim, izbjeći kompleks veličine i stvoriti veliko djelo. Jer ispričati priču u kojoj se duh sedamdesetih i početka osamdesetih može gotovo opipati, a izbjeći politikanstvo, za rukom će poći samo vrhunskom pripovjedaču. Ili djetetu.

            Stoga, želite li roman koji će vas nasmijati, zabaviti i opustiti, želite li posjetiti mjesto na kojem nostalgiju prati okus slatkoće i želite li i u hladnijim danima probuditi okuse, mirise i osjećaje prisutne naročito ljeti, urnoite u svijet u čijem je stvaranju autorica guštala dvadesetak dana, a čitatelj će, iako kraće, guštati jednakim intenzitetom.