Mjesto gdje knjige postaju život...

Obrazovanje može dovesti do ravnopravnijeg i progresivnijeg društva – Ivana Bodrožić i Johanna Holmstrom otvorile “Pisca i njegovog čitatelja”

Obrazovanje može dovesti do ravnopravnijeg i progresivnijeg društva – Ivana Bodrožić i Johanna Holmstrom otvorile “Pisca i njegovog čitatelja”

Postoji li nešto o čemu, kao društvo, ne smijemo razgovarati i jesu li neke teme namjerno izostavljene iz diskursa javne rasprave zbog svoje delikatnosti i duhova što bi se, njihovim postavljanjem u središte interesa, mogli uzburkati? Deklarativno ne, otvoreno smo i napredno, zapadnjačko društvo i nema toga o čemu ne bismo mogli otvoreno raspravljati, u skladu s pravilima uljuđene komunikacije. Istina je, ipak, ponekad mnogo surovija i nekim se temama ipak ne daje mnogo medijskog prostora. Ili se taj prostor, vrlo pogrešno, koristi kako bi se javnosti predstavio tek jedan pogled na obrađenu temu.

            Kako to često biva, ono što ne može javno, može kroz diskurs književnosti. Mlade autorice, pripadnicu švedske manjine u Finskoj Johannu Holmström i hrvatsku književnicu Ivanu Bodrožić ne povezuje samo generacijska bliskost, šetanje različitim književnim formama i nagrađivanost njihovih radova već i hrabrost s kojom su se uhvatile u koštac s temama što već dugo nagrizaju koherentnost društava kojima pripadaju. Prepoznali su to i organizatori ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti i upravo gostovanjem dviju autorica, uz moderatorski nadzor Korane Serdarević i konsekutivni prijevod sa švedskog Miše Grundlera, otvorena je programska cjelina pod nazivom Pisac i njegov čitatelj.

            Obje su autorice za svoje kontroverzne priče, Holmström za Anđele s asfalta, a Bodrožić za Rupu pronašle stvarnosno uporište; jedna u domaćoj, a druga u stvarnosti susjedne, švedske države. Tamo je, naime, u dvije godine zabilježeno pet slučajeva djevojaka, mahom pripadnica islamske zajednice, u čiji su pad s balkona bili umiješani članovi njihovih obitelji jer su se ogriješile o zakone i običaje svoje tradicije i kulture. „U Švedskoj ih zovu balkonskim djevojkama, a ja sam izmislila naziv anđeli s asfalta i jer su te djevojke, simbolički, prešle ulicu i pokušale se osloboditi“, objasnila je Holmström na čiji se odgovor o simboličkom nazivu nadovezala Ivana Bodrožić istaknuvši kako je materijale potrebne za svoj roman u određenoj mjeri prikupljala iz medija i javne sfere, no naslov Rupa zapravo simbolizira sivilo kojem je, pod sjenkom rata i nakon neuspjele tranzicije, obojena hrvatska stvarnost.

            I dok je Rupa izazvala mnoge potrese u hrvatskoj javnosti, na Anđele s asfalta finski su kritičarski krugovi mahom ostali nijemi. Razloge tome, smatraju obje autorice, treba tražiti i u tome što jedan roman govori o sukobu koji je, prividno, završio, odvijao se u nedavnoj prošlosti i javnost je o njemu već mogla oblikovati određeno mišljenje dok je tematika Anđela zapravo sukob budućnosti, sudar fundamentalizama, islamskog i desničarskog i razmatra društvenu promjenu čijem smo nastanku danas svjedoci, no još o njemu ne progovaramo potpuno slobodno i  otvoreno.

            No svako se društvo, ratovima i migracijskim tokovima mijenja i stoga je bitno izgraditi identitet, oblikovati društvo u kojem će biti prihvatljivo živjeti po vlastitim načelima, poštujući državne zakone i društvena pravila, no uzimajući u obzir ljudske slobode svih u društvo integriranih društvenih skupina. Iako, kako je zaključila Ivana Bodrožić, književnost danas više nema onu snagu i težinu kojom se odlikovala prije pa je neke stvari mnogo lakše izreći, pa i napisati, ipak je bilo potrebno mnogo hrabrosti kako bi se progovorilo o najosjetljivijim temama. Hrabrosti koja će, ostaje nam nadati se, preko književnosti ući i u ostale društvene pore i sfere javnog diskursa.