Mjesto gdje knjige postaju život...

Oni samo žive svoje živote. Ne činite li i vi to isto? – uz Dan bijelog štapa

Oni samo žive svoje živote. Ne činite li i vi to isto? – uz Dan bijelog štapa

Nijedan adolescent na svijetu, kaže Stephen Fry, nije htio biti shvaćen, što je i razlog njihovu neprestanu gunđanju o neshvaćenosti i tegobnosti života u tom osjetljivom razdoblju. Nijedan adolescent nije htio biti shvaćen jer nijedan adolescent nije uspio shvatiti samog sebe. Osjetljivo je to razdoblje na koje, jednom kad iz njega izađemo i nogom zalupimo vrata, gledamo s nostalgijom i zaboravljamo sva proživljena (i ponekad jedva preživljena) krzmanja i komešanja u nama i oko nas. Promatrano iz daljine, sve izgleda ljepše pa tako često zaboravimo koliko smo sami sebi bili čudni. Jedna bubuljica više, malko iskrivljen nos ili neobičan hod i već si neobičan, čudan ili drugačiji. I sebi i okolini.

            U adolescenciji imamo tek onoliko svjetla koliko nam je dostatno da bismo zakoračili ravno ispred sebe, kako bismo vidjeli svoj sljedeći korak i tek uzak komadićak pred nama utrte staze. Je li onda pitanje puberteta zapravo pitanje sveg onog svjetla koje nam u tom trenutku izmiče, sveg onog što se nalazi oko nas, a mi to tek vrlo polako otkrivamo ili posve odbijamo vidjeti? I što je s onima čija se drukčijost očituje u nečem mnogo većem od gnojnog čepića na vrhu nosa? Što je s onima koji ne vide čak ni taj slabašni snop svjetla, a ipak nepokolebljivo idu naprijed?

            Marie-Laure i Isaac vršnjaci su čija mladenaštva razdvaja sedamdesetak godina nataložene turbulentne svjetske povijesti i desetak tisuća kilometara. Ipak, povijesnoj i geografskoj udaljenosti unatoč, dvoje je šesnaestogodišnjaka povezano istim problemom. Dvama problemima, zapravo, prihvatimo li odrastanje kao prvi i najveći. I Marie-Laure i Isaac su slijepi, ona zahvaljujući urođenoj očnoj mani, a on zbog retinoblastoma koji mu je još u djetinjstvu oduzeo jedno, a potom, u najosjetljivijoj dobi, i drugo oko. Ono što nijednom od njih novonastalim gubitkom nije oduzeto jest duh.

            Gubitak vida, čini se, sporedan je problem u njihovim životima jer oboje, kao i većina njihovih vršnjaka, nastoje držati glavu na površini turbulentnog trenutka male i velike povijesti kojim su zahvaćeni. Ona, ubačena u vihor Drugog svjetskog rata, traga za nestalim ocem, čezne za oduzetom joj slobodom kretanja, a kartu za bijeg pronalazi u dvjema umjetnostima; glazbi i književnosti. Kroz čarobni ormar u kutu, nekoć djedove, sobe svake se večeri penje na tavan i uživa u zvucima što do nje dopiru sa skrivenog radioprijamnika. Uz tu zvučnu kulisu, najčešće odlazi prepuštati se fantastičnim svjetovima Julesa Vernea, čitajući na Brailleovu pismu otisnute fantastične knjige uz koje, u društvu prastrica Etiennea, bar nakratko zaboravlja na strahotu koju ne vidi, ali je svakim svojim atomom osjeća.

            On, s druge strane, živi u naizgled mirnodopskom razdoblju, ali njegov je mikrosvijet uzdrman silovitim potresima. Kako bi preživio, mora se odreći vida, u suvremenom svijetu možda i najvažnijeg osjetila, što nije izbor koji bi trebao biti postavljen pred ijednu osobu, ponajmanje osjetljivog tinejdžera. Gubitak vida sa sobom nosi i gubitak djevojke nedovoljno jake da se, uz svoje mladenačke, nosi i s problemima što ih novonastala partnerova sljepoća donosi. Najteže od svih gubitaka Isaac ipak podnosi slutnju gubitka najboljeg prijatelja Augustusa. Za razliku od Marie-Laure, on je, kao i većina takozvane digitalne generacije, odrasle u posve vizualno usmjerenom svijetu, malo pozornosti posvetio knjigama. Svoje je slobodno vrijeme provodio u, sada za njega zatvorenom, svijetu videoigara. Prijatelji su, stoga, Isaacova glavna poveznica sa svijetom koji ga okružuje i kanalizatori njegova bijesa i zbunjenosti novonastalim stanjem.

            Promotri li se sveukupna svjetska nakladnička produkcija, mali je broj knjiga čiji su protagonisti slijepi ili slabovidni. Još je manje priča u čijem se središtu ta tematika nalazi. Teško je dati jednostavan i jednoznačan odgovor na pitanje zašto je tome tako. Jedan je od razloga zasigurno i to što je problematiziranje teme slijepih i slabovidnih, kao uostalom i svake druge skupine s određenim poteškoćama, izrazito teško. Sklizak je to teren i vrlo je lako zaći na stranputice ovakvog ili onakvog stereotipiziranja. Često zaboravljamo kako su i potrebe tih posebnih skupina u društvu jednake potrebama većine, kako su i njihovi problemi prije svega oni svakodnevni, s kojima se svatko nosi na njemu svojstven način. Napisavši Svjetlo koje ne vidimo i Grešku u našim zvijezdama, Anthony Doerr i John Green nisu oblikovali samo dvije neizdrživo teške priče, a opet tako tople u svojoj tegobnosti. Stvorili su sjajne i snažne junake, lišene patetike i egzotiziranja njihovih problema, učinili su ih bliskima, hrabrima, ljutima i zbunjenima. Učinili su ih živima.

            Naposljetku, Marie-Laureinim riječima rečeno, oni nisu hrabri. Jednostavno nisu imali izbora, svakog se dana bude i žive svoje živote. Ne činite li i vi to isto?