Mjesto gdje knjige postaju život...

Paolo Cognetti : “Za Sofiju, pokušaj samoubojstva zapravo je pokušaj posjedovanja života”

Paolo Cognetti  : “Za Sofiju, pokušaj samoubojstva zapravo je pokušaj posjedovanja života”

Sofia Moratore jedna je od najzanimljivijih junakinja novije europske književnosti. Hirovita, mušičava i iskričava, Sofia je prepuna života čak i kada od njega odustaje, a njezin nam je literarni tata, talijanski pisac mlađe generacije Paolo Cognetti za nedavnog gostovanja na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti u razgovoru otkrio kakva se to duga krije u njemu, zašto se Sofia odijeva u crno i što to kratke priče imaju, a klasičnim romanima nedostaje.

U intervjuima često ističete kako se Vaš život može podijeliti na dva razdoblja. U prvom ste bili student matematike i zaljubljenik u planine, dok ste sada, u drugome, umjetnik izražene sklonosti prema gradskom životu. Pitam se gdje je nastao rez, kada ste prestali biti matematičarom, a postali umjetnikom i postoji li nešto što ste ponijeli sa sobom iz prvog u drugo razdoblje? Je li matematičar nekako pomogao piscu?

Da, rez nije tako čist, jasan i jednostavan. Sanjao sam o tome da postanem pisac još kao tinejdžer, no pisanje mi se činilo tako teškim te sam iskušao i druge načine izražavanja u životu. Nekoliko sam godina eksperimentirao, pokušao sam razumjeti sebe i vidjeti što bih mogao postati u životu, ali uvijek sam sanjao o tome da postanem pisac. Čak i kad to nisam mogao izreći i kada je bilo teško čak i sanjariti, ta je želja bila prisutna u mome srcu. S druge strane,  od matematike sam posebno zadržao strast prema zagonetkama i njihovu rješavanju. Za mene je pisanje kratkih priča kao rješavanje jednadžbi gdje su problemi likovi.

S druge strane, istražujući kako postati piscem, uz matematiku, studirao sam i film. Pišući za film naučiš prikazati čak i stvari koje ne vidiš jer na filmu sve mora biti vidljivo, lik se mora kretati u prostoru i gledatelj to mora moći vidjeti, dok se u romanu lik mora kretati u prostoru i pokazati čitatelju kako se  stvari odvijaju. Zato je kod Sofije toliki naglasak stavljen na tijelo, na prostore; mislio sam da sve o čemu razmišljam mora biti vidljivo na stranicama romana, vidljivo čitateljima.

Kroz knjigu se proteže ljubav prema gradovima. Ta je ljubav bila izuzetno snažna u razdoblju između mojih dvadesetih i tridesetih, no doživio sam promjenu u životu i sada više ne osjećam toliku privrženost gradu pa se na tu opčinjenost gradovima danas osvrćem kao na mladenačku ljubav.

Spomenuli ste bavljenje filmom. Kad se priča pojavi u vašem umu, kako odlučujete hoćete li je napisati ili snimiti? Je li za neke priče papir bolji medij od filmskog platna?

Više ne pišem za film, a ta se dva procesa doista nikad nisu odvijala istovremeno. Dok sam radio na filmu, zapravo sam više snimao dokumentarne nego igrane filmove. Osjećao sam da su dokumentarci moj način promatranja svijeta i otkrivanja priča, života i ljudi, dok je pisanje bilo moj način izmišljanja priče. Za mene film pripada području stvarnog, ne imaginarnog.

Promotrimo li Vašu bibliografiju čini se kako, čak i kada pišete romane što je slučaj sa Sofijom, oni se sastoje od povezanih kratkih priča. Zašto uvijek kratka priča? Što ona ima, a klasičnom romanu nedostaje?

Čini mi se kako su kratke priče suvremeniji način pripovijedanja i predstavljanja književnosti. Tipično je za naše doba da ne ispričamo cijelu priču, već se držimo tek jednog njenog djelića. To je jedan od razloga zašto odabirem kratke priče.

S druge strane, osim njihove književne modularnosti, mislim da kratke priče mnogo bolje pristaju stvarnosti, stvarnosti ljudskog života i našeg razumijevanja života drugih. Mogu, primjerice, znati ili nazrijeti samo mali komadić vaše priče i potom ga pokušati zapisati.

Pri pisanju Sofijine priče bio sam fasciniran idejom skupljanja tih kratkih fragmenata, no to ne znači da se njihovim sabiranjem stvara šira slika. Naravno, s jedne strane ona ipak postoji, ali i dalje je poput slagalice u kojoj neki komadići nedostaju. To su stvari koje o tuđim životima ne znamo i možemo ih samo zamišljati.

Koliko su priče i pripovijedanje važni u vašem svakodnevnom, privatnom životu?

Volim se osamljivati, nisam usamljen, ali većinu vremena provodim sam ili samo sa svojom djevojkom i  našim psom. Ponekad osjećam kao da se moja veza s drugima ostvaruje  samo putem pisanja. Kada pišem, živim priče kakve u stvarnosti nemam prilike doživjeti. U ovim je godinama, primjerice, pisanje o vezama i odnosima više osvrtanje na prošlost, razmišljanje o onome što se dogodilo, nego o nečemu što se događa danas. Možda ću se u budućnosti ponovno poželjeti posvetiti sadašnjem trenutku, ali zasad za tim nemam potrebe i osjećam se dobro kada makar djelomice mogu biti  izvan stvarnosti.

Jednom ste pisanje priče usporedili s gledanjem kroz prozor. Što je bilo pred vašim prozorom kad ste prvi put ugledali Sofiju?

Sofia je bila tip djevojke u kakvu sam se zaljubljivao kao tinejdžer. Ona je potpuna suprotnost meni, ja sam kao dječak bio vrlo ljubazan, drag, pristojan prema odraslima, bio sam dobar učenik i pun poštovanja prema roditeljima. Djevojke poput Sofije bile su mi potpuna suprotnost i zato su me fascinirale i privlačile, zaljubljivao sam se u njih jer se u njima odvijala borba kakvu ja nisam mogao razumjeti. Pišući o Sofiji pokušao sam shvatiti zašto su te djevojke bile takve, odakle je dolazio sav taj silan bijes, što je bilo izvor njihove pobune

Jeste li nakon pisanja romana uspjeli razumjeti?

Da, mislim da ih sada bolje poznajem. Pisanje je proces razumijevanja svijeta i ljudi, a ovu sam knjigu pisao jako dugo, gotovo pet godina i bilo je to pet godina provedenih s njom, pet godina tijekom kojih sam je upoznavao. Od samog sam početka htio priču posvetiti samo njoj, nisam namjeravao pisati o njezinim rođacima, ali nakon pisanja dvije ili tri kratke priče  našao sam se kako pišem i o drugim, jednako složenim, likovima. Dakle, shvatio sam da će mi to oduzeti mnogo više vremena jer morao sam govoriti i o njezinu ocu, njezinoj teti, majci i odjednom je to postao mnogo dulji proces no što sam isprva planirao. Postoji slika koju sam preuzeo od Alice Munro, koja pisanje ne vidi poput ravne crte već poput kuće u kojoj otvarate vrata, jedna po jedna i zavirujete u njezine sobe. A te sobe su ljudi oko Sofije, rubovi njezina života i bio je to zapravo pravi istraživački pothvat i način istraživanja njezine osobnosti.

U pripovijesti o Sofiji neobično je i to što čitatelj glavnu junakinju upoznaje nekoliko trenutaka po njezinu dolasku na svijet. Zašto je bilo ključno da čitatelj promatra Sofijino odrastanje od najranijih dana?

Ta Sofijina prisutnost proizlazi iz potrebe za stvaranjem lika medicinske sestre koja se u romanu pojavljuje čak i prije Rossane, Sofijine majke. Moja je ideja da smo svi mi djeca mnogih stvari, ne nužno samo naših roditelja. Dakle, Sofia je dijete svoga vremena, svoga grada, čak i dijete iskustva što ga s njom na početku priče dijeli medicinska sestra neobične životne priče. Htio sam naglasiti kako smo mi djeca svoga vremena prije nego što postanemo djeca svojih roditelja, a  Sofia je, usto, i dijete jedne priče.

Na koricama hrvatskog izdanja stoji kako se Sofia uvijek odijeva u crno, ali u njoj se nalazi cijela duga. Vrlo zanimljiva rečenica koja u korelaciju dovodi naš vanjski izgled i naša unutarnja stanja. Određuje li nas vanjski izgled u određenoj mjeri i možemo li ga katkad koristiti umjesto štita, kao što je Sofia učinila s crnom?

Mnoga su značenja skrivena u crnoj boji. Prva je referenca na Sofijino držanje. Naime, prvo što primijetite, upoznavši Sofiju, njezino je neprijateljsko držanje. Samim time i crna boja odražava njezin neprijateljski stav prema svijetu. Ali crna također odražava i sva mjesta na kojima se skriva, čini to u kadi, u ormaru, a skriva se i iza crne boje. Pišući, nastojao sam shvatiti i Sofijinu potrebu za nestajanjem, nevidljivošću. Mnogi ljudi vole biti viđeni, vole da ih se promatra i poznaje, no njoj je najvažnije ostati skrivena od svijeta. I naposljetku, crno je boja pobunjeništva, posebice političke pobune. Dakle, kako se priča nastavlja, a Sofia odrasta, crno je također boja pobune protiv dobrog ponašanja, to je boja gusara, anarhije, a ima i političku konotaciju pobune protiv društvenog uređenja.

Prije nekoliko smo dana obilježili Svjetski dan prevencije samoubojstava, a tom se teškom temom i Vi bavite u ovom romanu. Je li se Sofia, poput mnogih drugih, na taj čin odlučila kako bi preuzela kontrolu nad svojim životom i umrla živa? Odakle zanimanje za tu temu?

Mene zapravo privlače pisci čiji su životi okončani samoubojstvom. Ne inspirira me, naravno, sam čin samoubojstava već osobnosti iza čina. Ovo nije baš u skladu s prevencijom samoubojstava, ali o tom činu razmišljam kao o slobodnom načinu umiranja; ono nije nešto što se jednostavno dogodi nego o tome odlučujete i možete ga kontrolirati. Sofia nije zapravo željela umrijeti; za nju je, paradoksalno, pokušaj samoubojstva zapravo pokušaj posjedovanja života. Kao da kažete „Sada preuzimam život u svoje ruke i odlučujem što ću s njime.“  Dakle, paradoksalno, samoubojstvo  je zapravo čin prepun života.

Sofia se boji biti sama, mrzi tišinu, ali uživa u grmljavini i pljuskovima kao i svemu što proizvodi buku. Trebaju li i nama u životu „pljuskovi i grmljavine“ da nas prodrmaju, održe na životu i pomognu nam da ne umremo od dosade?

Da, najveći i možda jedini pravi strah u Sofijinu životu jest da ne postane poput svoje majke. S jedne strane osjeća veliku privlačnost prema majčinu modelu ponašanja, osjeća sličnosti s majkom, majka voli tišinu, depresivna je, a majčina je depresija Sofiji izrazito privlačna. Ta je depresija poput rupe u koju se zavlači, a istodobno je se užasava, poput ljudi koji osjećaju vrtoglavicu, no ipak će se nagnuti i pogledati preko ruba. Kada citira pjesmu Sylvije Plath o horizontalnosti, Sofia govori o nečemu što vrlo dobro poznaje, o toplom osjećaju ostanka u sobi, u krevetu, o osamljenosti, izostanku potrebe za tuđom prisutnošću… Postoji nešto jako toplo u toj sobi, skrovištu njezine majke. Ona je poput rupe, nalazi se u Sofijinoj zoni sigurnosti i samim time postaje i njezino skrovište, čime i Sofia postaje rastrgana. S jedne je strane privučena tom toplinom, tim poznatim mjestom, dok s druge strane želi otići. Oluje, pljuskovi i zvukovi predstavljaju taj odlazak jer majčina je soba izolirana od zvukova. Sofia u njoj ništa ne čuje i mora otići u vanjski svijet želi li čuti pa i želi li živjeti.

Rossana, Sofijina majka, je između ostalog proučavala i feminizam, no koristila ga je ne kako bi se izgradila već kako bi pobjegla od sebe i svog života. Čitajući Vlastitu sobu Rossana mašta o posjedovanju jedne takve, vlastite sobe. Naposljetku je i dobiva no postaje i njezinom zatočenicom. Je li ta soba više prokletstvo nego dobitak i je li kažnjena njezinim posjedovanjem?

Mislim da je Rossana jedini lik u romanu koji je potpuno podbacio, ne kao žena nego kao ljudsko biće. S jedne strane, za to je sama kriva jer je slaba, ali s druge strane trpi snažan društveni pritisak i u određenom se trenutku života prestaje boriti, predaje se i potpuno propada. Iako ona nije jedina oštećena junakinja u romanu jer  na neki je način svaki od likova slomljen, razlomljen ili razbijen, svaki je od likova dosegao svoju točku lomljenja, ali usporedite li ostale likove s Rossanom, primijetit ćete kako su oni vrlo strastveni prema  određenim stvarima, prema životu. U Rossani se pak osjeti samo nedostatak te strasti i možda je upravo stoga ta vlastita soba za nju ujedno i zatvor, tamnica.

Zanimljiv je i upliv religijskih elemenata u knjizi: Sofia koja se kaje zbog pokušaja samoubojstva, njezina teta koja, iako neprakticirajuća vjernica, u crkvi pokušava pronaći utjehu. Kolika je religija prisutna u vašem životu? Jesu li ti trenuci odraz vaših osobnih osjećaja ili nastoje pokazati stav talijanskog društva prema religiji?

U mom je životu religija igrala vrlo važnu ulogu, imao sam jako katoličko obrazovanje. No u jednom sam se trenutku svog mladenaštva oslobodio te stege, doživio sam trenutak pobune protiv religije i od tog sam se trenutka počeo osjećati vrlo slobodnim. U Sofijinu životu osjeća se težina ideologija; kršćanstva njezine majke, komunizam njezine tete, čak i radne etike njezina oca koja je također poput religije. Sve su te ideologije imale jak utjecaj na područje odakle Sofia dolazi i izviru iz doba iz kojeg dolazi i Sofia, u njemu su vrlo prisutne i uskoro potom završavaju. Sofia je zbunjena i nastoji pronaći nešto čemu će posvetiti život. Pronalazi smisao, novu religiju, strast u osobnim odnosima, prijateljima koja sama odabire.

No čini se kako s druge strane bježi od vezivanja. U jednom trenutku kaže svojoj teti kako ne želi imati dečka jer, kada bi imala dečka koji bi bio njezin, tada bi i ona morala biti njegova, a to bi stubokom narušilo njezin integritet. Radi li se o tome, o gubljenju integriteta, svaki put kada se radi o ljubavi ili možemo nešto i dobiti zauzvrat?

To je vrlo teško pitanje. Vjerujem da je Sofia bila vrlo prestrašena jer istovremeno i želi ući u vezu i predati se nekome i boji se da će se naći zatvorena u kavezu, u zatočeništvu. Stoga ima vitalnu potrebu za odlaskom k drugima, ali istodobno se i boji to učiniti. Kako priča završava kada je Sofiji 27, ne znamo što se s njom poslije događa. To je priča o djeliću, a ne o cjelini života. To je njezino iskustvo, do dvadeset i sedme godine, veze su nešto u čemu uživate i onda iz njih bježite, one su nešto što je namijenjeno brzom završetku. Moguće je da, kao i Sofia, i mi izvan knjige na isti način doživljavamo veze u toj životnoj dobi.

Kažete „ne znamo što se dogodilo sa Sofijom“. Čitatelji ne znaju, ali znate li vi?

Ponekad sanjarim o tome, razmišljam o njoj i ponekad bih volio znati što joj se poslije dogodilo. Ne u trenutku kada napušta kuću u Brooklynu, u dobi od 27 godina nego poslije, možda u njezinim četrdesetima. Ako razmišljam o njoj, mislim da ću je pronaći uronjenu u život posve različit od onog u kojem sam je ostavio.

Koliko ima Paola Cognettija u Sofiji Moratore?

Moguće je da sam ja Sofia. Šalim se, i Sofia i ja se bavimo filmom u nekom trenutku života, volimo New York i rođeni smo iste godine, ali ipak postoje određene razlike. Ja nisam odrastao u predgrađu, u obitelji više srednje klase, nisam jedinac, imam sestru, nemam takve obiteljske priče, nisam imao takvu majku i stoga je priča moje mladosti bitno različita. Ali ponekad se u životu dogodi da upoznate nekoga čija se priča bitno razlikuje od vaše, a opet ga prepoznajete kao sebi sličnog. Upoznati nekog takvog pravo je olakšanje, nekog toliko različitog, a opet dovoljno sličnog da s njim možete ostvariti takvu vezu. Na samom kraju, Sofa u razgovoru s Pietrom kaže kako joj se čini da se poznaju od djetinjstva. Isto i ja osjećam prema Sofiji, kao da dijelimo život, a da toga nismo ni svjesni.

Mnogi su Vaši likovi ženski pa Vas stoga često nazivaju vodičem u tajne ženskog uma.  Koliko je teško bilo ući u ženski um, ženske cipele, pogledati svijet iz perspektive suprotnog spola?

Mislim da je posrijedi veliki nesporazum jer zapravo ne postoji muški i ženski um,  nema pravih razlika među muškim i ženskim umom. Postoji samo ljudski um i pisanje je, poput glume, nevjerojatno i zanimljivo jer pokušavate ući u određeni um, određenu osobnost, razumjeti je i pisati o njoj. Ali ne radi se o muškarcima i ženama. Primjerice, pisao sam lik Roberta, Sofijina oca, i za mene je to bilo mnogo teže nego pisati o nekoj ženi jer njegovo je iskustvo tako bitno različito od mog i njegov život s mojim nema dodirnih točaka.

Odakle fascinacija New Yorkom?

Isprva je to bilo zbog moje ljubavi prema američkoj književnosti, osjećao sam se kao da sam, otkrivši New York, pronašao prijestolnicu svoje mašte, središte priča koje volim. A onda sam pronašao grad koji volim, koji se odlikuje raznolikošću, slobodom da budem drukčiji, da budem svoj, veliki potencijal koji u ovom gradu susreti imaju. To je za mene ljepota grada, a New York je grad u svoj svojoj punini.

Jednom ste se na pisanje referirali kao na otvaranje vrata u mračnu sobu ili kao na skok u crnu rupu. Jeste li pišući svih ovih godina uspjeli malko odškrinuti vrata i proviriti u tu sobu? Proždire li vas još ta crna rupa ili iz nje crpite i nešto pozitivno?

Nije to nešto što me proždire, više je kao nešto što svatko od nas ima, nosi u sebi, nešto iz naše mladosti što zapravo ne razumijemo u potpunosti. Činjenica je da u centru svoje osobnosti  nosimo nešto iz svoje mladosti što ne poznajemo dovoljno dobro, za nas je to tajna, misterij koji nastojimo razriješiti. Usto, fascinira me psihoanaliza i put kojim mnogi ljudi idu, kopaju i kopaju rupe unaokolo i pokušavaju u njih pustiti nešto svjetla ne bi li ih bolje razumjeli. Mislim da postoje sličnosti između pisanja i psihoanalize jer i u pisanju stvarate tu stazu, ali ovog puta to činite sami. Sami ste dok pišete, ali istovremeno ste u odnosu s čitateljima i ti vam ljudi postavljaju pitanja o kojima možda i niste razmišljali pišući. Ta su pitanja zapravo naše spisateljsko svjetlo koje osvjetljava tu rupu.