Mjesto gdje knjige postaju život...

Pisma kroz knjige, knjige kroz pisma – uz Svjetski dan pisanja pisama

Pisma kroz knjige, knjige kroz pisma – uz Svjetski dan pisanja pisama

Ispravno je definirati čovjeka kao životinju sa sposobnošću pisanja pisama, zapisao je jednom (možda baš u pismu) Lewis Carroll i time se vrlo zgodno poigrao paradigmom o čovjeku kao mislećoj životinji. Mislimo li baš samo, jedino i isključivo mi ljudi teško je dokazati. Vlasnici kućnih ljubimaca reći će vam kako njihovi četveronožni prijatelji sasvim dobro razumiju kada im se obraćaju, a oni ekstremniji reći će vam kako njihovi ljubimci s njima komuniciraju. Baš poput drugih ljudi. Možda. Ali zasigurno ne pomoću pisama. No čini se kako smo u posljednje vrijeme i mi ljudi zaboravili na taj predivan dar prirode te papir i olovku koristimo tek kako bismo ostavili vrlo kratke, u brzini naškrabane poruke.

            Komunikaciju smo, kao i mnoge druge bitne segmente osobnog i društvenog života, preselili u digitalno okruženje. Više gotovo i ne razgovaramo, telefonski i osobni kontakt gotovo su postali komunikacijske metode iz nekih prošlih vremena. Sada samo tipkamo i tipkamo, rabimo na traci proizvedena slova kako bismo oblikovali na traci proizvedene riječi. Zaboravljajući doista pisati, zaboravljamo li i doista misliti?

            Tešku zadaću vraćanja ugleda elektroničkoj komunikaciji na sebe su preuzeli Ivica Ivanišević i Marina Vujčić prepisavši se u Ignjata i Irenu za čiju su, trideset godina staru priču, pokušali izvojevati sretan kraj elektroničkim porukama razmijenjenim između dviju gmail adresa, a sabranih među koricama Otpusnog pisma. Epistolarni su romani danas rijetkost, čak i u korpusu svjetske književnosti. Četveroručno napisani e-pistolarni romani još su rjeđi. Čitateljskoj su publici tim zanimljiviji. Liječnica Irena i paijent Ignjat pokušavajući promijeniti rezultat jednom davno neuspjele operacije koju su pacijenti preživjeli, dovode se na rub propasti uspješnom operacijom čiji ishod za bolesnike i neće biti tako sretan. Kad se bolest zove ljubav, to i nije posve neočekivano, a kada se ta ljubav podgrijava nad vatrom zapaljenom u hladnim, internetskim prostranstvima, malo kome do junacima što na pragu prve zrelosti mirišu pubertet, sluti na dobro. Izmjenjujući Ignjatove poruke s Ireninima, Otpusno je pismo osvjetlalo obraz internetskoj komunikaciji podsjetivši čitatelja koliko dubokih, dugo skrivanih i pomno čuvanih osjećaja njome može prenijeti istovremeno, još jednom na eklatantnom primjeru pokazujući koliko lažni oni mogu biti. Ne videći lica, ne čitajući rukopise, sudionici te komunikacije stvaraju iluzornu sliku stvarnosti i, namjesto da se, spoznajući sebe vrate jedno drugome, gube i ono malo što su iz stvarnosti ponijeli.

            Stvarnost je iz fokusa izmakla i Davidu, objektu zatečenom U krugu radnje Nagradom Europske unije za književnost nagrađenog romana norveškog pisca Carla Frodea Tillera. On, doživjevši tešku nesreću gubi pamćenje i njegov mu psiholog pomaže da isto to pamćenje povrati evociranjem sjećanja na događaje, crtice i anegdote iz svih faza Davidova života. Vrlo mudro, bezimeni je psiholog to učinio objavivši oglas u novinama kojim na djelovanje poziva Davidove bliske prijatelje, rođake i obitelj, sklonivši, kako Davida, tako i sebe, iz središta Tillerove,a  samim time i čitateljeve pozornosti. Iz, sa njihovom svakodnevicom isprepletenih, pisama što ih Davidu pišu redom bivši prijatelj i ljubavnik Jon, očuh Arvid i mladenačka ljubav Silje, slažu se komadićci onoga što je David bio i stvara se ono što David jest i što bi u budućnosti mogao biti. Svatko je od pošiljatelja pisama zatvorio Davida u svoj krug sjećanja i ne dopušta mu izaći, svatko iz svog kuta govori o mladiću u kasnoj fazi adolescencije, uvjeren kako će time pomoći odraslome muškarcu u renoviranju ruševine vlastitog identiteta Gradeći Davida, oni se s njime i opraštaju, vraćaju mu se ili odraslom Davidu nude oprost što ga mladić nikada nije zatražio. Čak i više no glavnom junaku, ta pisma pomažu njima, pošiljateljima, pomažu im da u stankama njihova pisanja, pokušaju sastaviti cjelinu iz svojih, uspomenama ispunjenih, ruševina.

            Više no pošiljatelju ili primatelju, pisma su pomogla slučajnoj nalaznici u romanu Pisma izgubljenoj ljubavi Ione Grey, mladoj Jess koja se, bježeći pred nasilnim dečkom, jedne noći sakrije u napuštenoj kući i u njoj pronalazi hrpicu pošte. Između ostalog i jednu, drhtavim rukopisom adresiranu, omotnicu. Vođena znatiželjom, a bez imalo grižnje savjesti, Jess upravo toj omotnici posvećuje najveću pozornost. Istom će takvom pozornošću pomoći Danu, pošiljatelju pisma, da pronađe Stellu. Jer mnogi su u vihoru Drugog svjetskog rata izgubili štošta, a Dan točno zna gdje je i kada izgubio srce i sada, posljednjim atomima snage iz svog ostarjelog tijela i posljednjim naletima bistrine uma pokušava tu ženu pronaći. Lišavajući se svake romantične iluzije, on postaje pravi romantični junak i, premda svojom potragom ne može nadoknaditi propuštena desetljeća, njegova će pisma pomoći jednoj mladoj i izgubljenoj ženi da pronađe, prije svega, ljubav prema samoj sebi. Davno izgubljenu i zaboravljenu.

            Naposljetku, nemoguće bi bilo sastaviti ogled o pismima, a ne spomenuti trenutak u kojem riječi preuzimaju ulogu vanjskog izgleda i postaju ono prvo, osnovno i najvažnije, ono u što onaj tko piše polaže sve nade pri osvajanju onoga tko čita; trenutak pisanja ljubavnog pisma. Stotinu i sedamnaest takvih pisama odaslao je na adrese Švedskom razasutih debrecinskih žena Miklos Gardos, otac poznatog redatelja Petera Gardosa, u potrazi za bračnom družicom. Nimalo romantičnom gestom i posve službeno oblikovanim pismom, nadao se Miklos doprijeti do srca bar jedne od adresiranih dama, one jedne čije će riječi zagrijati i njegovo srce, um i tijelo što ga svakodnevno trese Groznica u zoru. Mlada Lili Reich odlučila mu je odgovoriti utirući tako put onome što se naziva jednom od najljepših istinitih ljubavnih priča prošlog stoljeća. A čak i oni koji dvoje oko toga, složit će se kako je Miklosev postupak zapravo preteča, pisana verzija moderne, internetske komunikacije prepune izgubljenih duša i izgubljenih riječi. Oba entiteta, i duše i riječi, tragaju za osobom čiju će jezgru pogoditi, onu u čijoj će se nutrini nastaniti. Za ostvarenje tog cilja moraju, kao i Miklos, poslati mnogo generičkih poruka bez jasnog lica pred sobom. A kako bi riječi dobile smisao i pošiljatelj lice, dovoljno je izaći iz vlastitih, skučenih okvira, upoznati, spoznati i usmjeriti pažljivo birane riječi pažljivo biranoj osobi. Čak i u posve bez(ob)ličnom okruženju.