Mjesto gdje knjige postaju život...

Razgovor s Myrtom Azinom Chronidi : “Kod pisanja, uvijek je riječ o istoj strasti.”

Razgovor s Myrtom Azinom Chronidi : “Kod pisanja, uvijek je riječ o istoj strasti.”

Ciparska liječnica i književnica Myrto Azina Chronidi u sebi, kako sama kaže, spaja zapadnjačku racionalnost i čaroliju Istoka, najbolje od onog što joj njen ciparski identitet, oblikovan na samom razmeđu istoka i zapada, nudi. Ta joj je fluidnost, duboko upisana u njen identitet, omogućila da se jednako dobro osjeća i u Njemačkoj, gdje je završila studij medicine i provela dio radnog vijeka i na Cipru na kojem je odrasla i gdje i sada živi, a zaslužna je i za to što se Chronidi jednako samopouzdano i dobro osjeća i kao liječnica i kao književnica. Kontakt s ljudima nadahnjuje je za vrlo osamljenički čin pisanja.

            A vrlo se suptilna igra racionalnog i čarobnog odvija i na stranicama njene treće, Nagradom Europske unije za književnost ovjenčane knjige Eksperiment, svojevrsnog literarnog eksperimenta na granici romana i zbirke kratkih priča u kojima se Ona i On, nakon mnogo drugih stvari što su ih učinili zajedno, odlučuju upustiti u svojevrsni eksperiment i napisati roman zajedno. Njime se žele upoznati na posve novoj razini, a kako bi mu se u potpunosti posvetili, za njegova će se stvaranja ustezati od spolnog čina i obuzdavati probuđeni libido. Opisan kao istraživanje o erotskoj ljubavi i duši, Eksperiment se u poplavi suvremenih erotskih romana ističe finom erotskom potkom što se, ne otkrivajući gotovo ništa, provlači cijelim djelom. To je ono što Eksperiment odvaja od ostalih, erotskih, romana, a što autorica objašnjava na slijedeći način :“ To je stoga što u Eksperimentu ne odvajam ljubav, erotsku ljubav od seksualnosti. Za mene su ljubav i eros nešto duhovno, a medij njihova izražavanja jest tijelo. Ljubav je potpuna suprotnost smrti, ona stvara, ako ne govorimo o putenoj razini stvara poeziju, a također stvara i djecu, prepustite li se tjelesnoj razini. To je stvaranje života i smatram da se seks, ako nije samo vježba već i izraz ljubavi, način povezivanja s drugom osobm, može pretvoriti u nešto sveto, božansko.

Kad govorite o duhovnosti, mnogo se religijskih momenata i referenci proteže vašom knjigom. Koliko su duhovnost i religioznost za Vas važne?

Vjerujem da u životu postoje dva čvrsta temelja; jedan je ljubav, a drugi nada. Bez njih smo izgubljeni, a ja ih pronalazim u svakoj religiji. Smatram se agnostikom i duhovnom osobom, a ta dva elementa vidim posvuda, oni ljude drže iznad površine kada su nesretni ili jako bolesni i pokazuju im put naprijed. Dakle, ako ne volite i ako ne vjerujete u nešto, izgubljeni ste. U jednom je slučaju to kršćanska vjera, u drugom indijska filozofija, ali u svakom slučaju postoji nešto čarobno i izvan je naše svakodnevice.

To sam doživjela i kao liječnica, vidjela sam ljude kako umiru i jer su vjerovali ili se nečemu nadali, osjećali su se spašenima S druge strane, postojali su i ljudi koji nisu htjeli više živjeti, odabrali su otići i napustili su ovaj život. Dakle, ne radi se samo o medicini ili o praktičnosti, nije to samo znanost. Naravno, znanje i racionalnost vrlo su bitni u našoj kulturi, ali postoji i nešto više od toga. Heraklit govori kako je sve sastavljeno od dvaju elemenata i spojite li ih, dobit ćete novu sredinu, a u njoj se krije istina.

A koliko vam je, u pronalasku tog svijeta i u pisanju romana, pomoglo vaše liječničko iskustvo?

Zapravo, rođena sam kao spisateljica, pisati sam počela s pet godina. Za mene je to bilo nešto posve prirodno, dolazilo je samo od sebe. Ali biti liječnicom znači uvijek biti s nekim drugim. Morate suosjećati, postaviti se u kožu tih ljudi, svojih pacijenata kako biste bili pravi liječnik. Ta vrsta odnosa ojačala je moju potrebu za svojevrsom terapijom, katarzom i pisanjem. Pogledate li upravo sada u moju torbicu, pronaći ćete komadiće papira s mojim mislima zapisanim na  putu ovamo, nastale u šetnji gradom ili za promatranja slučajnih prolaznika. Ono što mi je bitno moji su dojmovi o vanjskom svijetu, ne radi se tu o gradu, o mjestu. Nastojim uhvatiti duh koji svako mjesto ima, a njega udišem kroz svoj dojam o ljudima. Često se iz iraza ljudskog lica može iščitati mnogo toga.

Čitajući Eksperiment, učinilo mi se kako ste pišući željeli istaknuti žensku snagu. Ona je ta koja Njemu predlaže pisanje drame, kroz sve se priče provlači misao kako Ona ne može biti Njegova prije no što bude potpuno slobodna i potpuno svoja. Tek tada može pripadati. S druge strane, vraćate se u prošlost i spominjete spaljivanje kao trenutak oslobođenja. U kojoj je mjeri Eksperiment oda ženskoj neovisnosti, mjesto borbe muškarca i žene?

U ovoj knjizi možete vidjeti borbu muškarca i žene, ona je prisutna i tako će uvijek biti. Žene su, tijekom svih ovih godina, dokazivale svoju snagu, zapravo su jače od svih muškaraca. One su majke, te koje utječu na svoje sinove, a muškarci i ne mogu voljeti na isti način. U današnjem svijetu muškarci ne preuzimaju inicijativu olako, ne bih rekla da su konzervativni, ali ne odlučuju se na djelovanje ne preuzme li žena inicijativu. I u jednoj od priča, onoj u kojoj majka i kći sjede zajedno, pričam o ženi iz prijašnjih vremena, pasivnoj ženi, onoj koja čeka na muškarca. Muškarac joj daje ključeve i to je to, ona je njegova. Ali danas i žene mogu loviti muškarce i, naposljetku, mogu birati. Sada imamo izbor biti jednake i to je nova era za žene. Vjerujem da žena bez muškarca nije potpuna osoba, kao ni muškarac bez žene. Ne mislim nužno na brak već  na bivanje zajedno, možda se i ne moraju voljeti, ali moraju odrastati i sazrijevati zajedno, zajedno iskušavati stvari…Nijedno od njih, naravno, ne može pripadati onom drugom ako prije toga nije u potpunosti svoje, slobodno i zadovoljno sobom.

U Eksperimentu ulazite dosta duboko u svoje likove, nastojite otkriti njihove duše. Koliko je to bilo teško, jeste li pišući pokušali zaći duboko u sebe?

U sebe pokušavam zaći  vrlo često jer smatram da je to jedini način za pomak prema naprijed. Svake noći razmišljam, ne samo o onome što sam učinila kroz dan i o moralnosti svojih postupaka. Nastojim zaći dublje u sebe i otkriti zašto sam postupila na određeni način, zašto se osjećam na određeni način i što mi se doista dogodilo. To činim vrlo često jer to je proces učenja, otavljanja stvari iza sebe i kretanja prema naprijed.

Jedna je hrvatska autorica rekla kako vjeruje samo u ono pisanje koje je toliko duboko i osobno da je ponekad i bolno. Biste li se s time složili?

Potpuno bih se složila. I sama ponekad plačem pišući o stvarima što izlaze duboko iz mene. U Eksperimentu je to, primjerice, scena u kojoj Ona priznaje da je bila budna, ali nije željela vidjeti kako joj majka umire premda je znala da umire. Ona sam bila ja i u ovoj knjizi to po prvi put, nakon dvadesetak godina, priznajem. Tek sam s vremenskim odmakom bila sposobna pisati o tome. Nitko nije znao da tada nisam spavala. Napisala sam to u knjizi i osjećaj je bio nevjerojatno dobar, napokon sam to imala hrabrosti napisati i riješiti se loših osjećaja s kojima sam se dugo borila.

U jednom trenutku u romanu kažete kako na početku svake književnosti, kao i na njenu kraju, stoji mit. Jeste li, pišući Eksperiment, razotkrili taj mit, jeste li uopće pokušavali i smatrate li da takvi mitovi mogu biti razotkriveni ili je svako razotkrivanje ujedno i novo stvaranje mita?

Mislim da je moja vlastita istina uvijek unutra, neraskidivo prisutna u mojim djelima. Uvijek se radi o istoj strasti. Eksperiment je moja treća knjiga i od samog početka svrha mog pisanja je ista, ali svaka je knjiga novi početak. Baš kao i novo dijete. Ova je knjiga moje treće duhovno dijete, a imam i dvoje prave djece. Ta djeca mogu imati i istog oca, ali svaki put kada kao majka dajete novi život, na svijet donesete novo biće i  to je svaki put novo stvorenje, nova osoba. Može imati gene svojih roditelja, ali zapravo razvija neko svoje postojanje. Isto je i s književnošću i mislim da je to odgovor na Vaše pitanje.

Kako ste se osjećali pišući Eksperiment? Je li to i za vas, kao autoricu, bio svojevstan eksperiment?

Da, pisanje Eksperimenta bilo je i izazov i eksperiment jer sam, pišući, koristila drugačiji, mnogo poetičniji jezik. Služim se monolozima kao u kazalištu, primjerice u priči s galebovima. Imam i mnogo dijaloga, ali i dijelove koji se mogu smatrati modernim pjesmama. Djelo je jednostavno tako izlazilo iz mene i ja sam mu samo dala formu, nisam se prisiljavala odrediti je li to poezija ili proza, ostavila sam tekst onakvim kakav je izašao. Za mene je to bio eksperiment u smislu bivanja promatračem mojeg unutarnjeg stanja.

Eksperiment ima vrlo složenu strukturu. Čini se kako pleše na granici romana i zbirke kratkih priča pa me zanima kako biste ga Vi, kao autorica, odredili i jeste li od samog početka znali što ćete s njim?

Od samog sam početka znala što će ova knjiga postati. Usnula sam čudan san, sanjala sam kuću u kojoj ću živjeti s tim muškarcem. Slijedećeg sam ga jutra nazvala kako bih mu to ispričala, a on je rekao kako je i sam imao vrlo čudan san, nas kako trčimo po poljima, pored rijeke. Pomislila sam  Ok, pretpostavimo da se uselimo. I tada sam počela pisati. Dok sam pisala, neke su se čudne stvari događale. U jednom je trenutku  taj muškarac okončao našu vezu i zamolio me da ga više ne zovem. Taj sam dio uplela u priču sa zatvaranjem salona. Pisala sam o onome što sam osjećala, a pisanjem je to postalo mnogo proživljenije. Od samog sam početka znala da će oni htjeti biti zajedno i napraviti eksperiment i da će to, naposljetku, biti dobar eksperiment. U sredini, doduše, kada likovi ulaze u sukob, nisam znala što će se događati. Kratke priče su također odabrane s namjerom jer one otkrivaju i ponešto dublje o osobnostima svojih autora koji su, pak, likovi u mojoj knjizi te sam čitateljima željela pružiti mogućnost da ih i na taj način upoznaju.

U jednom sam Vašem intervjuu pročitala kako namjeravate napisati roman. Jeste li već započeli s pripremama za njegovo pisanje?

Da, istina je, trenutno radim na tome. Počela sam pisati i prikupila nešto materijala. Bit će to povijesni roman o danskom princu koji je u srednjovjekovnim vremenima, kao križar, vraćajući se kući iz Izraela, umro na Cipru, gdje je i pokopan. To će ponovno biti priča o liječnici koji pokušava pronaći tragove do razotkrivanja prinčeva života, ali putem zapravo pronalazi tragove do sebe same.

Foto : Carmela Žmirić