Mjesto gdje knjige postaju život...

Recenzija : Nizozemska djeva

Recenzija : Nizozemska djeva

Mi ljudi, kao vrsta, pronalazimo silno zadovoljstvo u smišljanju, crtanju, oblikovanju,a  potom i prekrajanju granica. Radilo se o njihovu fizičkom kretanju ili slobodnom toku njihovih misli, uživamo u ograničavanju drugih. Problem je što, ograničavanjem drugog, možda i nehotice, ograničavamo sebe. Otvaramo kutije kako bismo se u njih udobno smjestili, podižemo zidove i, ograđujući se, zapravo se ograničavamo. Ukalupljeni nam se život omilio i ne pitamo se, ili se vrlo rijetko pitamo, što će se dogoditi jednom kad granice dovedemo do njihovih granica.

Granice u ratnim i predratnim vremenima posebno su zanimljiv fenomen. Granice što ih iscrtavamo na geografskim kartama nalaze se tada u popriličnom raskoraku s granicama što ih u sebe upisujemo. Ili, bolje rečeno, s granicama koje se u nas upisuju rođenjem. Predratno nas stanje, naime, nagoni da fizičke, a opet tako imaginarne, geografske granice, još čvršće utvrdimo i, poput toplog ogrtača, stisnemo oko sebe. Kako bi nam pružile tako prijeko potreban, i tako lažan, osjećaj sigurnosti. Stišćemo ih i zavrćemo, zatvaramo dok nismo posve sigurni da više nitko osim nas i naših ne može kroz njih proći.

S druge strane, one unutarnje granice nikada nisu protočnije nego u ratom oparenim razdobljima. Dok se, s fizičke strane, imamo potrebu zaštititi, na onoj drugoj, ponutrenoj razini, potreba za iskušavanjem novoga jednaka je svijesti o blizini i vjerojatnosti gubitka. A gubitak i naslućivanje kraja navode nas da se trgnemo, da u svoje granice upišemo i nešto što bismo, uljuljkani u maštariju beskonačnog trajanja, vrlo lako mogli ostaviti vani.

Upravo su granice osnovna tema trećeg romana nizozemske književnice Marente de Moor, Nizozemske djeve. U osvit Drugog svjetskog rata jedan otac svoju kći šalje na obuku starom prijatelju. Iz Maastrichta u Aachen, na putovanje dugo tek četrdesetak kilometara. Iz neutralne, djevičanske Nizozemske u zadahom rata obavijenu i predratnom mržnjom zagađenu Njemačku. Na putovanje iz sadašnjosti u prošlost koje bi djevojci, nada se otac, moglo donijeti bolji pogled na budućnost, a njemu priliku da ispravi jednu davno počinjenu pogrešku.

Ova je tema, iskupljenja grijeha iz prošlosti posredstvom tada još nerođene djece, stara koliko i ratovanje, stara koliko i čovječanstvo. Ili bar koliko i povijest književnosti. No ono što Nizozemsku djevu izdvaja od ostalih, tematski i stilski srodnih romana, jest metafora kojom autorica cijelu priču opisuje. Mačevanje. Je li mačevanje borilački sport ili umjetnost? Odvija li se ono ispred ili iza maske i bori li se mačevalac, zapravo, protiv onog drugog ili protiv sebe samog? Pobjeđuje li i kada gubi ili gubi čak i kada pobjeđuje? Jasno određenim pravilima unatoč, moguća su, dapače i poželjna, odstupanja, a čvrsto se utvrđene granice, baš kao i u vanjskom svijetu, mijenjaju iz sekunde u sekundu navodeći pritom i sudionike borbe na neprestanu prilagodbu.

Je li to život, zapitat će se čitatelj iščitavajući Nizozemsku djevu. Neprestana borba u kojoj se gubitak nevinosti plaća krvlju, a ožiljci su ružni i trajni, ali nužni kako bi se prelazak granica među razdobljima života označio i ostao kao trajan biljeg svome nositelju. Poput žiga u putovnici, poput znaka vjerodostojnosti životnom iskustvu.

I doista, u osvit Drugog svjetskog rata, jedna je djevojka izgubila nevinost, jedna je majka izgubila sina, a jedan je dječak, nadajući se stjecanju samopouzdanja, izgubio mnogo više. Dvojica su muškaraca, poput zvrkova, zavrtjeli priču, ali njihove se osi, kako to obično biva, nisu dotakle. Propustili su se kao što vrlo često u životu propuštamo najvažnije stvari; u hitnji, za tren. U osvit Drugog svjetskog rata neke su se granice učvrstile, stisnule, samo kako bi dosegle točku krutosti kojoj neminovno slijedi pucanje….

Sedamdesetak godina po završetku Drugog svjetskog rata Marente de Moor napisala je roman, upisala je u njega sve ljudskom umu zamislive oblike i vrste granica, ostavljajući pritom čitatelju širinu. Nije ga zatvorila u granice svoga uma, štoviše, otvorenošću i protočnošću svoga stila svakom ga stranicom nutka da misli, da propituje, da se ne ograničava. Jer mačevanje je, možda, kao i priča s granicama, predstava za mase. No s posljedicama te predstave živjeti mora svatko tko u njoj pristane sudjelovati.