Mjesto gdje knjige postaju život...

Recenzija : Povijest svjetlosti

Recenzija : Povijest svjetlosti

Kako izgleda priča ispisana zrakom svjetlosti? Postoji li takva uopće? Je li itko ikad uspio ukrotiti sunčevu zraku i ovladati njome dovoljno dugo da bi mu poslužila umjesto olovke ili nalivpera? Umjesto tipkovnice, u današnje vrijeme? Ne, zasigurno ne. U današnje se vrijeme nešto čarobno poput u sunčevoj zraci ovjekovječenih priča više ne ispisuje.

Upravo suprotno! Takve su priče u današnje vrijeme popularnije no ikad prije; čini se kako su životi mlađih generacija podređeni njihovu stvaranju. No namjesto prirodne sunčeve svjetlosti u svojstvu pisaljke stoje svakovrsni umjetni filteri. Baš kao što šarenilo drvenih bojica oduzima prednost običnoj, dosadnoj grafitnoj olovci i bezbrojne mogućnosti suvremene tehnologije staromodnu fotografiju bacaju u drugi plan. Da, jer priča ispisana zrakom svjetlosti nije drugo do fotografije, a umjetnici iza tih priča su fotografi. Bar su nekoć, ne tako davno, bili.

Premda je još tridesetih godina prošlog stoljeća njemački teoretičar kulture, Walter Benjamin pisao o umjetničkom djelu u doba njegove tehničke reprodukcije čini se kako tek danas doživljavamo potpuno rastakanje umjetnosti. Danas, kada više ne postoje originali koje bismo reproducirali ili pak danas, kada postaje nekorektno reprodukciju označiti takvom i sve što nas okružuje originalno je djelo. Danas, kada se gubi čak i aura o kojoj je Benjamin pisao, danas kada je sve blizu ma koliko daleko zapravo bilo. Ta je promjena najuočljivija upravo kod fotografije koja se, u posljednje vrijeme, otela iz domene umjetnosti i postala medijem. Jer, medij je poruka, a poruke što u svakom trenutku kolaju svijetom mjere se u milijardama.

Vraćamo li se stoga u neku sretniju umjetničku prošlost i posegnemo li za životima pionira određenih umjetnosti, ne bismo li, ispunjeni nadahnućem, barem na trenutak pomislili kako je umjetnost još uvijek živa? Je li to razlog što je nagrađivani češki pisac Jan Nemec u središte interesa svog romana Povijest svjetlosti postavio Františeka Drtikola, jednog od najpoznatijih čeških portretista, fotografa dovoljno hrabrog da među prvima u svijetu oku svoga aparata izloži ono izvanjsko, a skriveno, ljudsku golotinju? Je li fotografov život obilježen proturječnostima bio dovoljan da se u pisanje uplete i mnogo više od samog autorskog interesa?

Hvalevrijedna je predanost kojom je autor istražio fotografov život kao i pomnjivost pri oblikovanju istraženog u 414 stranica kojima se pokriva preko 50 godina jednog života. Pred čitateljevim očima dječak František, jedini sin u obitelji pribramskog trgovca, izrasta u mladića čiji su snovi o umjetničkom obrazovanju uništeni zbog loših ocjena, pretvara se u mladog fotografskog naučnika, najboljeg učenika munchenske fotografske škole i, potom, fotografa svjetskog glasa.

Ipak, od fizičkog odrastanja bitnije su pažljivo iscrtane promjene u unutarnjim stanjima Drtikolova bića, kojima Nemec pristupa psebno oprezno, vrednujući njihovu krhkost i dodajući ljepotu njihovoj nestalnosti čime se Povijest svjetlosti svrstava uz bok ponajboljih bildungsromana. Upisujući strahove u njegovu svakodnevicu, sreću u njegove usamljenosti, osjećaje gubitka u ljubavne odnose i postavljajući ga na put neprekidnih zdvajanja, autor Františeku Drtikolu daje prijeko potrebnu, književnu nijansu života. Fotograf na stranicama knjige još jednom oživljava i to tako vjerno da podatak o postojanju stvarne osobe istog imena i prezimena, čije je postojanje u vremenu omeđeno određenim datumima, u čitateljevim očima postaje potpuno nevažno.

Svjetlost je,  sunčeva ili metafizička, gotovo neprestano osvjetljavala stazu Drtikolova života. Ona sunčeva pokazala mu je put iz malog grada, nagnala ga da krene u lov na ostvarenje snova i obasjala mu uspjeh u velikom gradu. Ona druga vrsta svjetlosti ukazala mu se tik prije no što će njegovo prvo životno svjetlo zgasnuti, kako bi mu pokazala izlaz, osvijetlila put prema budizmu, jednom od izama što su ih ljudi u Češkoj objeručke prigrljivali između dva rata, nadajući se kako će ti novi izmi biti bolji od starih koje su zamijenili.

Na isti se način i svjetlost u Nemecovu romanu pretvara iz stvarnog, izvanjskog u ono unutarnje. Oba ta svjetla sjaje jednakim inteniztetom, no njihovi su snopovi bitno drugačiji i vode sasvim različitim putevima. Na mjestu gdje se sastaju stvorena je Povijest svjetlosti, prvi roman u kojem se svjetlost zrake sunca reflektira na svakoj od njegovih stranica. Prvi roman koji se može doživjeti i lirski i taktilno i jedan od onih kojima ne treba žanrovsko niti ikakvo drugo određenje. Život Františeka Drtikola nije bilo moguće svesti u okvire, a Jan Nemec potrudio se stvoriti roman dostojan tog života.