Mjesto gdje knjige postaju život...

Specijalna potreba – poseban glas prijeko potreban društvu i književnosti

Specijalna potreba – poseban glas prijeko potreban društvu i književnosti

Specijalno i posebno najudaljenije su bliskoznačnice u hrvatskom jeziku. Iako bi se, poput forme i oblika trebale naslanjati jedna na drugu, smjestile su se na posve suprotne strane jezika i sada, posvađane, gledaju svaka u svome pravcu. Posebno je nešto izvanredno, vrhunski, nešto čemu se teži, za posebne se prigode posebno odijevamo, sanjarimo o posebnom nadahnuću i utvaramo si da smo posebno nadareni. Speijalni, pak, ne želimo biti. Jer specijalne su škole čijim hodnicima koračaju učenici u specijalnim cipelama čije se znanje oblikuje prema specijalnom programu. I specijalno je posebno, ali na drugačiji, navodno lošiji, način.

Možda tome i nije tako u jezičnim priručnicima, savjetnicima, rječnicima, možda tu dihotomiju nećete uspjeti pronaći na jezičnim portalima, ali ona opstaje ondje gdje se najlakše ugnijezditi; u ljudskom umu. Možda je upravo stoga potreba u naslovu V.B.Z. i Tisak Media nagradom ovjenčanog prvijenca Lade Vukić Specijalna, a ne posebna iako se posebna potreba kao obzirniji od dvaju termina, uvriježila u našem jeziku. Jer dječak čijom posebnošću autorica ispisuje 242 stranice ovog romana, samo želi biti normalan. Iako mu često kažu da to nije.

Emil Vidić desetogodišnji je dječak koji možda ne razumije brojke, a ni riječi mu nisu uvijek najdraže i najbliže, ali zato odlično razumije ljude. Čuje što drugi ne čuju i vidi ono na što su ostali slijepi. Emilova se specijalna potreba prikazuje kroz specijalne, specijalno ružne i specijalno bučne cipele čiji izgled i odjek ne mogu promaći djeci u njegovu razredu baš kao ni glasne i upadljive tišine kojima Emil odgovara na neugodne mu ili nepoznate situacije. Jer drugi se Emilov problem zove selektivni mutizam, poremećaj koji se javlja kod djece, karakterizira ga nemogućnost govora u određenim društvenim situacijama. Iako razumije sve što mu se govori i u ugodnom i poznatom okruženju posve normalno razgovara, osjeti li sram ili strah, Emilova se verbalna komunikacija pretvara u neverbalnu. Ili posve izostane.

A djeca kao djeca, u Emilovim tišinama pronalaze nepresušno vrelo zabave i podbadanja. Pa Emil postaje debil, a djeca se smiju i smiju. I smijat će se sve dok im, godinama poslije, ne prestane biti smiješno i smijeh im ne zapne u grlu. Ne smiju se jer su, u suštini, zla nego jer ne razumiju zaista. Baš kao što ne razumije niti učiteljica Gordana čija pleća, opterećena programom koji mora stizati kao da je jureći autobus dodatno pate zbog tog jednog, specijalnog dječaka za čiji speijalni program ona ne može naći posebno vrijeme. A mama Marina ne želi svoj neserijski kolačić upisati u specijalnu školu pa učiteljica nastavlja s neshvaćanjem sve posebnosti utkane u njegovu specijalnost.

Uspravnih leđa i povijene glave, poput broja jedan, Emil stoji sa strane i promatra. Osluškuje. U muku koji se pritom stvara on oblikuje cijeli novi svijet. S tišinom se toliko stopio da čuje svaki njen šum, svaki titraj i svaki nemir, čuje ono što ostali, u kakofoniji glasova, propuste čuti. Slušajući tišinu, poima svijet. Zauzvrat, isti mu se otkriva u tonovima kakve normalni ne čuju nikada. Jer slušajući previše, slušaju pogrešno.

Dajući Emilu poseban glas, darujući ga posebnim talentom i postavljajući ga u središnju pripovjedačku poziciju, Lada Vukić na određen način ispisuje suptilnu kritiku društva. Društva koje, pozivom, promiče različitosti i posebnosti, ali ih, primjerom, guši i ubija, boji sivilom prosječnosti pod krinkom normalnosti. Društva koje ne razumije zašto leptiri predstavljaju zimu, a stara fontana mamu i koje ne vidi sve boje utkane u drugačije, posebno dijete. U tvornici serijskih modela nema mjesta nekom vanserijskom. Ili možda ima? Autorica ne daje odgovor, ne zauzima stav i ne dopušta Emilu da sklizne u patetičnost ove ili one vrste. Vodi ga posebnim putem, stazom prepunom prepreka, putem toliko teškim da će počesto poželjeti samo biti normalan i ostavlja kraj otvorenim, dopušta nagađanja, ali ne nudi rješenja. Jer to je život. Čak i ovaj, proživljen kroz književnost.

Ovakav roman dugo nismo imali na našoj književnoj sceni, moglo se čuti na nedavno održanoj dodjeli nagrade. I doista nismo. Kada se likovi u Specijalnoj potrebi ne bi zvali Emil, Marina, Nikola ili Zrinka, vrlo bi je se lako moglo zamijeniti za neku od vrhuški nedavnije prijevodne književnosti, smjesti pokraj najboljih europskih romana. U društvu čije posebnosti graniče sa specijalnostima, među ljudima čije potrebe, vidljive ili nevidljive, izrečene ili iznesene u tišini, rijetko bivaju zadovoljene, ovakva je priča pravo osvježenje. Neke se specijalne potrebe manifestiraju cipelama, neke štapom, a neke ostaju nevidljive, ali u svakoj se specijalnoj potrebi krije duga posebnosti. Ostanemo li, kao društvo, slijepi na njene boje samo ćemo još jednom dokazati koliko je od hendikepa što ga pripisujemo specijalnima na našim leđima. I prestat ćemo se smijati…