Mjesto gdje knjige postaju život...

Trebao si otići kao metafora za bijeg, život i metaforu samu…

Trebao si otići kao metafora za bijeg, život i metaforu samu…

Riječi su suvišne jer ne prikazuju stvarno stanje stvari. Ako riječi nemaju tu snagu, tko ili što je ima? Slike? Ili metafore? Možda. Nekad davno, na svom samom početku, i fotografija i metafora nosile su u sebi tu svetu dužnost opisivanja pravog stanja stvari, stvaranja prave slike svijeta. No taj smo svijet preopteretili metaforičkim značenjima, pretvorili smo ga u sliku. Time smo oruđa za oblikovanje pretvorili u spremnike iz kojih, prema potrebi, izvlačimo određena značenja. Ni ona više ne prikazuju stvarno stanje stvari.

Što ga onda prikazuje? Postoji li u prirodi neki alat, nešto čime čovjek, ma koliko se trudio, neće moći manipulirati? Atmosfera je, čini se, odgovor što ga nudi jedan od najvećih suvremenih njemačkih pisaca Daniel Kehlmann. Premda je na papiru oslikava i pritom se koristi riječima, autor je u svojem posljednjem romanu Trebao si otići atmosferu postavio iznad riječi, iznad metafora, iznad slika. Ozračje možemo pokušati stvoriti, ali gotovo nikad ne možemo njime ovladati, ne možemo ga sebi podčiniti. Upravo suprotno. Ono će, mnogo češće, podčiniti nas. Upisat će u sebe sve riječi, sva značenja, sve oslikane i mišljene metafore i potom stvoriti sliku svijeta kudikamo stvarniju od stvarnosti koju, vjerovali smo, živimo.

Dogodilo se to i njemu, bezimenom pripovjedaču ovog opsegom nevelikog romana, gotovo novele. Piscu scenarija bez formalnog obrazovanja, ali s velikom zanatskom umješnoću. Čovjeku čija se svakodnevica odvijala oko vješto oblikovanih slika i pomno biranih metafora, vlasniku tuđih, makar i fiktivnih, sudbina vlastita se sudbina odlučila nasmijati u lice. Ne grohotom već onim tihim, jezivim smijehom od kojeg se ježi svaka dlačica na tijelu. Zapitao se je li to previše metafora? Sam je sebi dokazao da nije.

Kada je nešto toliko strašno i ne da se opisati riječima, dajemo se u bijeg. Odajemo se porocima ili stvaramo. Oboje nas, kao da poručuje Kehlmann, tjera u svojevrsno ludilo. Suočen s propašću vlastitog (bračnog) života, zaglavljen u kadru osrednjeg sitcoma, prestravljen rastakanjem onog što je do jučer zvao svakodnevicom, čovjeku preostaje samo bijeg. Ali što kada je bijeg nemoguć, kada je kulisa za odigravanje te osobne tragedije površinski savršena, ali duboko uznemirujuća i jeziva stara kuća iz koje nema izlaza?

Tu se, ipak, upliće metafora. Potrebna nam je kako bismo u nju umotali ono što nam je preteško izreći naglas. U prizorima iz bračnog života prijeko nam je potrebna kako bismo ublažili napetost ili umanjili težinu situacije…kako bismo vlastitu lomljivost prikazali kroz slomljen lutkinu ruku, vlastitu bračnu situaciju prikazali kroz trokut neispravnih kuteva, a svoje psihičko stanje, prazninu svoje duše, mjestom vječnog, vlastitog, ali odabranog zatočeništva.

Da je Trebao si otići izašao iz pera Stephena Kinga dobili bismo jeziv triler, mnogo izravniji horor čiji bi nas prizori noćima ostavljali bez sna. No ovu je priču iznjedrila mašta Daniela Kehlmanna i time je čitateljima dopušteno uroniti u literarnu rapsodiju. Rapsodiju stila, jezika, slika, metafora… Mračnu, crnu, zloslutnu poput vranina graktaja. Ali ipak rapsodiju. Rapsodiju nijansiranja, pažljivog ocrtavanja atmosfere i oblikovanja života na papiru.

Života u kojem sve ostaje onako kako jest. Ali to nije prirodan tijek stvari. A taj je tijek razlog što nikada ne možemo imati dovoljno slika, dovoljno metafora, dovoljno oruđa za crtanje stvarnosti. Ili puteva za bijeg.