Mjesto gdje knjige postaju život...

Žena iz Isle Negre

Žena iz Isle Negre

U mraku se slike bolje vide. Premda je mračno. Ili baš zato što je tako mračno. Jer u mraku smo prikraćeni za, stručnjaci kažu najvažnije, osjetilo vida. Jer u mraku izoštravamo sva svoja druga osjetila. Još i bolje vidimo kada gledamo, ali nismo viđeni. Nešto je magično, čarobno, privlačno, a opet tako odbojno u toj igri promatranja bez dozvole.

Pisci, bolje od ostalih ljudi, poznaju taj zabranjeni, a tako intenzivan užitak. Pisci, iznad svih ljudi, posjeduju dozvolu za takvo nepoćudno ponašanje. Promatraju, ali nisu viđeni istodobno se ogoljujući pred čitateljem, upisujući sebe u likove, živeći njihove živote i dopuštajući tim istim likovima da, bar nakratko ovladaju njihovim postojanjem. Pisci, iako duboko uronjeni, uvijek stoje sa strane i promatraju nešto što, iako funkcionira kao stvarnost, to zapravo nije. Oblikuju ljude čiji su životi samo slova na papiru. Bespoštedno upravljaju njihovim sudbinama i pritom se, reći će mnogi među njima, jako dobro zabavljaju. Time se hrane. To je, naravno, sasvim u redu. Sve dok ostane zatvoreno između korica.

Pablo Neruda, veliki čileanski pjesnik, mogao je napisati najtužnije stihove. Neke od tih stihova upisao je i u živote koji su se, (ne)sretnim spletom okolnosti, upleli s njegovim. Ženske živote, naravno. Je li stajao postrance i šutke ih, voajeristički promatrao, u ovoj je priči manje važno. Gledao ih je, a možda ih i nije dobro vidio. S druge strane, njega je, a da ga nije i doista pogledala, sasvim dobro promotrila argentinska književnica Maria Fasce.

Neruda je pisao za sebe, za svakoga, ni za koga. Jer umjetnost je takva, oduzima od života da bi pretvorila u vječnost. No, zasigurno se zapitala autorica romana Žena iz Isle Negre, što je s onima kojima je, zbog te vječnosti, oduzet samo život? U prenesenom smislu, naravno. No je li nevidljivost gora od stvarnog i nepobitnog nestajanja?

Zapitala se to i Delia, jedna od triju žena čiji su životi neraskidivo povezani s onim velikog pjesnika. Preostale dvije, bar u ovom romanu, su Raquel i Elisa, majka i kći koje u Nerudinu životu igraju tek sporedne, marginalne uloge. No dok se još zvao Naftali Ricardo Reyes i dok je bio tek golobradi mladić, Raquel je bila važna. U jednom trenutku čak i najvažnija. Za Elisino postojanje, pak, nije ni znao.

A upravo je Elisa preuzela ulogu njegove biografkinje i vozeći slalom među trima pričama, na dvama kontinentima, kroz jedan cijeli život opisala onog kojeg nikad nije bilo. Kroz njegovo je odsutstvo, još kao dvanaestogodišnja djevojčica, oblikovala sebe, a njegovim uskrsnućem, čini joj se, dobila je i mnogo i malo. Dobila je sve, a da pritom nije dobila ništa. Jer žene u životu velikih umjetnika, shvatit će, ne dobivaju. One se bore, uzimaju i osvajaju. I čine to svakog dana iznova. Dok oni za to vrijeme ostaju postrani, u vječnoj potrazi za novom muzom, novim nadahnućem.

Maria Fasce uspjela je, posredstvom književnosti, ono što nije uspjelo u mnogim životima, jednog je takvog ostavila postrani. Ne postavljajući ga u središte, ne dopuštajući mu da ovlada slikom, naslikala ga je do najsitnijih detalja. Vodenim bojama, doduše, dopuštajući čitateljskoj perspektivi ili čitateljskom trenutku da bitno utječu na oštrinu slike, ali naslikala ga je. Ugasila je svjetlo i uronila ga u priču. Onima koji ga nikada nisu poznavali, dopustila je da ga upoznaju.

Kako je moguće tako duboko proživjeti nešto što nismo imali (ne)sreću doživjeti? To je zadaća… Ne, to je misija, to je poslanje najbolje književnosti. Takvo što čitatelju može pokloniti samo iskusna spisateljska ruka osnažena ljepotom i umijećem pripovijedanja tako sličnog španjolskome. Ipak, argentinsko pripovijedanje Marie Fasce obogaćeno je onime što španjolskom ponekad nedostaje; strašću. A strast je, njenim riječima, strijela koja nas sve stigne na kraju puta.